Detalji
Prije nešto više od deset godina potpisan je Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini. Sporazum je zamišljen, kako se cesto isticalo, da okonča tragični konflikt. Uistinu, nastupio je mir. Prestalo je besmisleno ubijanje. No u dodatku ovom aspektu mirovnog sporazuma koji se neposredno ticao nametanja mira nalazio se još jedan, dugoročniji aspekt, koji se odnosio na konsolidiranje funkcionalnog demokratskog poretka i održivog građanskog društva. U tom smislu napisan je Ustav Bosne i Hercegovine kao Aneks 4 Mirovnog sporazuma. Ovaj dokument, činilo se, uveo je institucije i službe, dužnosti i obaveze analogne onima u drugim demokratskim zemljama, uz nadu da će se na taj način stvoriti pretpostavke za bosanskohercegovačku tranziciju ka demokratiji, građanskom društvu i ekonomiji koja se osniva na slobodnom tržištu.
Nažalost, deset godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, ove metafore posuđene iz vokabulara zapadne liberalne misli ne mogu biti upotrijebljene za opis situacije u savremenoj Bosni i Hercegovini. Najpovršniji uvid u političku praksu dejtonske Bosne i Hercegovine bit će dovoljan da zaključimo da je očiti nedostatak ključnih elemenata ustavnog liberalizma u nejasnim provizijama Ustava - dokumenta koji kolektivna prava etničkih grupa (konstitutivnih naroda) stavlja iznad prava individua - gurnuo bosansku demokratiju još dublje u živi pijesak diskriminatornih, ponižavajućih i iliberalnih političkih i društvenih praksi.
Proizvoda u bazi
