Lude priče

Lude priče, književni prvijenac Ulderika Donadinija (1894-1923), slikovit je naslov za paradoksalnu situaciju u koju je Ulderikov demon doveo svoga autora, podarivši nizu sličnih književnih slučajeva, još jednu tragičnu sudbinu, čiji se začeci nalaze upravo u godini objavljivanja te zbirke novela s pomalo otkačenim i bizarnim smislom za groteskno. Te 1915., otjeran u vojarnu, sa slutnjom na skori odlazak u ratni pakao, Donadini simulira ludilo kako bi postao slobodan. Uvjerljiv je, prokleto je uvjerljiv, toliko da ni ne sluti da će u teško izvojevanoj slobodi postati zapravo i stvarno lud. U stenjevačkoj umobolnici, u posljednjim godinama njegova života, shizofrenija i tuberkuloza u potpunosti ovladavaju Donadinijem: naposljetku, umire u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica od ozljeda zadobivenih u pokušaju samoubojstva. Lude priče u cjelini nisu naročito književno ostvarenje, izuzmemo li antologijsku novelu Đavao gospodina Andrije Petrovića. No, Lude priče - koje s jedne strane slijepo slijede tradiciju matoševskoga stila modernističkoga pripovjedanja, da bi s druge strane tu tradiciju u isti mah kritizirale i dovele u pitanje zločestim ironijama i parodijama! - svjedoče o važnim koracima što ih je Donadini učinio u izgradnji vlastita, a također i hrvatskog ekspresionizma.