Ljudi koje je bog zaboravio

Prva knjiga Albera Kosrija, zbirka priča Ljudi koje je Bog zaboravio, objavljena je početkom četrdesetih godina minulog vijeka istovremeno na arapskom i engleskom i, uz posebnu preporuku Albera Kamija, velikog poštovaoca Kosrijevog djela, na francuskom jeziku. U isto to vrijeme Kosri je iz rodnog Kaira došao u Pariz i tu ostao do kraja života, napisavši, ukupno, samo osam knjiga, koje su ostavile značajan trag u francuskoj književnosti. Pisao je na francuskom, ali su likovi njegovih priča smešteni u Egipat. Jedan drugi veliki pisac, Henri Miler je, kao i Kami, nesumnjivo bio dirnut apsurdnošću situacija u Kosrijevim djelima. S jedne strane, jednostavan narod, krotak, stvoren da bude srećan, prelijepa zemlja, otelotvorenje ljepote, a s druge strane, ubitačno siromaštvo, surovo i bezizlazno. Henri Miler je i preveo ovu knjigu na engleski jezik. San je glavni junak većine pripovjedaka iz ove knjige. San, koji omogućava, ako ne sreću, onda bar mir i zaborav gladi. Tu je i pobuna, kao lijek protiv apsurda. Na čitaoca ipak najjači utisak ostavlja način na koji se raščlanjuje i razdanjuje bjeda u različitim situacijama, bez prijekora ili prezira, ali i bez saosjećanja, sa nekom vrstom nježnosti. Iako je uronjen u prljavštinu koja se lijepi za kožu, do guše zaglavljen u sveprisutni kal, čitalac lako proguta i najgore situacije zahvaljujući jetkom humoru kakav se rijetko sreće u književnosti.