Lično iskustvo

Danas kada se, kao čovjek koji troši drugu polovinu sredovječnog doba, osvrnem za sobom, jasno mi je da u mom životu, od kako sam postao punoljetan, nije bilo mnogo trenutaka koji bi u mom sjećanju mogli da izazovu takvo osjećanje. Čak štaviše, takvi trenuci su izuzetno rijetki. Malo je mojih romana, a napisao sam ih mnogo, koji mi pri čitanju izazivaju osmjeh na licu. To me još više čudi, obzirom da je Lično iskustvo izniklo na korijenima direktne patnje. A činjenica da sam ga napisao onako mlad, pokrenula je u meni radikalni proces samopročišćenja, čija moć seže i unatrag, sve do jednog dana na početku ljeta, kada je mladi Bird, sav očajan, ležao potrbuške na krevetu, pišući Lično iskustvo... Lično iskustvo je prvo djelo koje sam napisao podstaknut rođenjem svog sina sa deformacijom glave. Posle sam ih napisao još nekoliko. Ali, baš kao i u Ličnom iskustvu, ta djela nisu obično ispisivanje događaja iz stvarnog života u stilu šišjosecu, tradicionalnog žanra u japanskoj književnosti u kome pisac uglavnom piše o sebi, već se temelje na onome što sam stvarno proživio. Ako se prouče opisane razlike u odnosima između oca i retardiranog sina u svakom pojedinom mom proznom djelu, može da se u svakome od njih jasno uoči moja strategija u metodološkom pristupu. A to je direktno uticalo i na izbor jezika i stila pisanja.