Letač koji je svoje nebo smotao kao čarobni ćilim

NEMOJ UMRIJETI PRIJE MENE jer bez tebe se neću moći izvući ispod popluna, i papuče će promijeniti boju, pa ću drugačijim koracima nespretno upadati u tvoje tragove Soba će biti prazna i cijeli ću stati u jednu malu točkicu, a kada podignem rolete dan će biti boje petroleja, zgusnut prema meni Otpustit ću dlanove da ti ne mašu, tek tako – sami od sebe, pa ću ih odložiti u gnijezdo kao prije tvoje krilo, koje mi sada nije pri ruci A to je jutro trebalo početi kao i svako drugo, pa ću ga baš zato zauvijek i pamtiti Jer kad odu tvoje oči i ja ću zatvoriti pogled, kad odneseš usta zanijemit ću i neće mi trebati zrak za gutanje, a za nosom će na zemlju popadati svi oni mirisi Pa ću sve lijepo spakirati i složiti s dlanovima I neću imati ništa za osvajati kao neki znatiželjni pas – gledati, njuškati, gurnuti, zapišavati Krasta na toj rupi neće moći otpasti ili se otrgnuti, iščupati I nakon toliko oduzimanja od mene neće ostati baš puno vrijedno spomena Pa oprosti što si uzimam slobodu da ti planiram život, pa te zamolim - nemoj umrijeti prije mene