Dostavljamo i u SAD!

Cijena dostave | Vrste plaćanja

+387 35 225 027

point@knjiga.ba

Dobrodošli!

Molimo prijavite se ili napravite svoj profil!

Slika knjizicaProizvoda u bazi

25.726

Facebook slicica

Katalog

Latino bizantino

Latino bizantino

Kliknite dva puta da vidite sliku u normalnoj rezoluciji

Zoom Out
Zoom In

Više slika


ISBN:

99958-12-224-3

Ilustracija:

Da - crno-bijelo

Izdavač:

Dostupnost:

na stanju

Šifra:

M1065

Broj strana:

87

Težina:

200 g

Cijena:

Dostupnost: Na stanju

17,50 KM
na stanju

Kategorije:

Sadržaj:

LEVANTSKI POETIČKI GEN
Možda je ovo utopija za kojom tragamo toliko bezuspješno,
ali ne kriti čka i nepoželjna u ideološkom smislu kao utopija više sile
koja ugrožava ideologije. Utopija nužnosti koja ne zahti jeva korekcije jer ih nije moguće, niti potrebno izvoditi . Sve što je potrebno, treba imati u sebi. Umjetnost jest traganje za utopijom kao ljepotom.
Utopija ljepote može postojati u tlocrtu. Utopija može biti
samo mizanscena koja nam je zadana i koja naše nerazumijevanje
čini nama samima i našem ti jelu neprihvatljivim.
Jest. Ne bi trebalo dirati lijepe i moćne vode. Ni igrati se
njima, ni biti nježan, niti grub, bešumno ih sjeći pramcem i veslom,
priječiti branom. U pljusku ispod vodopada i slapa šutjeti dok se
ne izgube svi drugi zvuci. Ali stalno vidimo kako vode nemilsrdno
geopoliti čki sijeku tlo kao teritorij ljudskog prokletstva. Una kao i
Kupa koju prima, ulaze Savi u sliv, ... otječu i Dunavom zajedno sa
Bosnom, Drinom i Moravom u Crno more kao dio stranih stranih
voda iz nedođije da se izbalansiraju na Bosporu i Dradanelima i uđu
u pun sjajni krug smisla gdje će naći zvijezdu Mediterana kao ideju
o Utopiji ljepote. Una je slika Utopije i u Pjesnikovom doživljaju.
Jedna Jedina Žena to može razumjeti i sačuvati za Vječnost prisustva.
Pjesnik je stvaran proti vnik gluposti ma koje nasrću. Gluposti
su ideološki ambiciozne i kao takve kriti čke/kriti zerske, proti
vnice ljepote i Utopije razuma imaju smisao zbrke. To kao stvarnosnu činjenicu vidi i kada se dosjeća Vardara, Neretve, Krke i
Jadrana i njegovoga otočja.
Na Mljetu se fotografi ra za međunarodnu tjeralicu u punoj
visini od šest i pol stopa s licem koje je topografski naselila povijest
mada se dugo opiralo. Slika dolazi iznutra i pitamo se zar samo zato
služi vanjšti na?
* * *
Poezija je umnoženo komuniciranje Pjesnika sa Životom i
Utopijom kao osobnim realitetom koji mora postojati i ne može biti
laž. Ta multi plicirana djelatnost nikad nije saglediva u svim elementi
ma jer projicira raspoloženja tokom čitanja i tako – komuniciranje
s ljudima. Makar u krajnjoj instanci treba osim tematsko-moti vskog
kompleksa pjesme i Pjesnika, uvijek imati u vidu nepoznat broj
čitatelja i komplekse njihovoga reagiranja na pjesmu – sasvim
nepredvidive za pjesnika i pjesmu koji su proces komuniciranja otvorili.
Igor Divković je poznat, čitan, priznat i nagrađivan pjesnik,
sjajan čovjek koji nije dopusti o da ga to ponese i odvede u
nepredviđenom smjeru književnog oblikovanja i produkcije, igre
i konstrukcije, da ga učini medijem nagađanja koje producira
društvena sredina svojom prosječnošću. Igorove pjesme i knjige
pisane su istraživački promišljeno i ciljano na krajnje i samo njegov
način u formalnom i tematsko-moti vskom smislu. Tako je svaki
put i dosezao cilj, posti zao osobno ispunjenje u pjesničkom poduhvatu iza kojega je stajao njemu svojstven rezultat. Igor Divković nosi i njeguje visok ideal slobodne i inventi vno kreati vne osobe sa snažnim smislom za sušti nu estetskog kao kao realne utopijske vrijednosti Zato su njegove pjesme i knjige tako iscrpni sistemi tematsko-moti vskih i formalnih mogućnosti ispred kojih se našao i koji ga je pokrenuo u djelatnom smislu, osobnim individualnim sposobnosti ma i zapažanjima izvan naslijeđenih prava i znanja i okoštalih formi. Osim svega, Igor nije smislio tu stvar, ON je takav čovjek mada se sti lske formacije mijenjaju.
Ustvari, Igor Divković dosljedno inzisti ra na drugačijem
doživljaju i shvaćanju svijeta, kulture i umjetnosti , pa tako i ljudskih
originalnosti : poezije, moći i talenata, pa i umjetničkih formi/
žanrova, prikladno emanirajućim fenomenima inventi vno
kreati vnih osjećanja u njegovoj osobi i zapažanju okruženja koje se
zatvara u ljušturama sjemenki.
Ustvari osjećanja i pitanja o čovjeku i umjetnosti su stara
i vječna. U svemu se samo ponavlja ljudska masa i pojedinac s
manje ili više invencije kojemu će neka pojava izgledati drugačije
jer o istoj nije mogao znati prije rođenja. Ali ta draž novoga viđenja
je čudesno snažna i neodoljiva, naročito smještena u vlasti tu vijugu i životni ritam o kojem smo možda imali slutnju i skromnu,
neslućenu potenciju tek u dječjim snovima.
Borbena znakovitost ovakvoga stava ogleda se u srazu sa ukidanjem postojećih pravila i uhodanih ritmova, smislova, slika i značenja radi oslobađanja osobne prirode, promjene doživljaja i viđenja. Za takav prolazak svijetom potrebno je imati vjere u sebe i sposobnost svoga viđenja, povjerenje u svoju imaginaciju koja vodi stvaralački zanos. Mora se biti u stanju povjerovati prirodi i svome odnosu prema njoj, svojim očima i osjećanju.
Dakako, to se ponavlja, nerijetko istom trasom, ali uvijek
i obvezno s različiti m ishodom/rezultantom. Prostor se osvaja
snažnim i uvjerljivim izlivima zapažanja i osjećanja, kakvima
osobito obiluje poezija Igora Divkovića. Ustvari, njemu je ta vrsta
oslobođenosti od posebnog značaja, pa na njoj i inzisti ra i tako joj
kao samome sebi produbljuje smisao. Tako Divković postaje stvarnim dijelom pjesme i pjesma stvarnim dijelom njega, a ishodište je originalno – estetski i utopijski orijenti rano.
Dakako, taj odnos skriva mnoge zamke koje se poslije
javljaju u procesu čitanja i interpretacije kao mjesta obasjanja ili
mračna udubljenja, magle i provalije koje se samo sa naporom
mogu premosti ti ili koje treba rasvijetliti sivom tvari.
Tu je ipak i ključno pitanje Pjesnikovog uspjeha: je li
čitatelje uspio uvjeriti u svoju isti nu, je li ih naveo da prihvate njegovu pjesmu, konačno: šta je uisti nu posti gao svojim izgaranjem?
Igor Divković je do te mjere svoj, da se pred formalnim i sadržajnim torzom njegove pjesme često pitamo: kako i zašto nismo baš tako vidjeli tu stvar o kojoj Pjesnik zbori, kad je stvar takva naočigled?
Ako nam se u fenomenologijskom smislu čini prihvatljivom
sentenca Marti na Heideggera da je jezik čovjekova kuća bitka, onda je i fenomen jezika kuća bitka za čovjekovu pjesmu par exellence, kao za ljudsku esencijalnu misao koju držimo u vrhu čovjekovog djelatnog bića kao najviše što čovjek uopće intelektualno i uopće može posti ći i dati .
Tako je poezija i ustoličena na vrhu čovjekovih mogućnosti
kao njegov najveći domet, jer je već upočetku bila romanti čki ideal
stvaralačke i slobodne ličnosti temeljene na kartezijanskoj vjeri o
premoći razuma kao poeti ka izvedena iz temeljnih zakona prirode i
razuma, što je dokazivano i primjerima velikih djela klasike.
Kada su otvoreni procesi o ukidanju ideje o vječnom
poretku svijeta, rođena je mogućnost nove Utopije, mada su tako
upravo i dovedeni u pitanje bivši ideali i stare poeti ke, poezija
dobiva trajne žanrovske oblike i odlike i dobija priliku funkcionirati
prema zakonima razuma koji razumno misli, stječe pravo biti
drugačija. Eh, upravo na tom mjestu pronalazimo Igora Divkovića
koji arti kulira svoju pjesmu u neposrednom odnosu razuma upravo
sa prirodom čijim je neporecivim dijelom i pravom da bude
drugačiji.
Još 1759. godine Edward Young isti cao je da umjetničko
djelo ne nastaje na osnovu vječnih zakona, već se spontano rađa
iz životnih korijena genija. A Louis-Sebasti en Mercier je govoreći o
pravilima klasicisti čkog teatra, uzviknuo: Neka pjesnik unese slobodan život u svom njegovom zamahu i neka se ne zatvori svoj genij u te pregrade koje og raničavaju umjetnost. I opet zati čemo Igora Divkovića samoga na svijetu sa njegovim osjećanjem pjesme u okruženju.
Taj proces oslobađanja išao je sporo i teško. Pitanja su
bila aktualna i u Shakespeareovo vrijeme i kao u primjeru Homera,
bez mnogih znanja o ovome što smo spomenuli, sve je rješavao
pjesnikov genij. Mladi Goethe je pisao da ga prethodna pravila
skučavaju kao tamnica i nesnosna stega za imaginaciju koja se
prirodno sukobljavala s racionalisti čkom osnovom klasicisti čkog
poimanja umjetnosti . Tada se i javljaju pojmovi originalnost, inspiracija, imaginacija, stvaralački žar, genijalnost i sl.
To je i vrijeme kada se javlja nesputana snaga slobodnog
duha. Razvio se kult genija koji je arti kulirao kult genija koji je bio
jedan od prvih nagovještaja romanti čarskog shvaćanja umjetnosti
kada je prevaladala težnja da se umjetnost doživi isti nski kao ljudska priroda. /O tome je ponajvećma pisao Friedrich Schlegel./
Tako možemo naći sada poznatu defi niciju W. Wordsworth
u predgovoru lirskim baladama 1800. godine:
Svaka dobra poezija je spontan izlijev snažnih osjećanja, i
mada je ovo isti na, pjesme koje zaslužuju bilo kakvu vrijednost nisu nikad bile stvorene u bilo kojoj raznovrsnosti tema osim od strane čovjeka koji je, budući obdaren više nego običnom osjetljivošću, razmišljao isto tako dugo i duboko. Jer naša osjećanja dotjeruju i vode naše misli, koje su zaiste predstavnice svih naših prethodnih osjećanja.
Etc.
Bitno za ovaj trenutak i kontekst: opet nalazimo Igora
Divkovića, razbokorenog u prirodi, životu i naspram njih taman
tako da posvjedoči sobom i osobno da između njega i života nema
rastojanja. Oni su tu zajedno i bez distance sve dok traju, a rezultat je izvanredan.
Igor Divković se ne oslanja ni na što osim na osobno
osjećanje i doživljaj svijeta konkretno. Barem iz ove pozicije. Osim
na stvarnost osobnog doživljaja slike. Igor Divković je na taj način
uvijek iznova na početku stvaranja pjesme i svijeta bez imalo
potrebe za ponavljanjem jer iz časa u čas sve izgleda drugačije, pa
i njegovo pravo na Utopiju. I čemu, kada se ni svijet ne ponavlja u
svome vječnom protjecanju i stalnim mijenama. Uvijek je nov.
Sve pršti od Igorova dara. Svaka jedra riječ koja – makar
jedna najčešće čini sti h, pupoljak i cvijet, na pregibu slap, svjetlo i
sjena, trenutak vremena, noć, zora i tmina, mirovanje i let, ako slijedimo
Igorov od Boga dar, rasprsnut će se ovaj svijet u nedohvatan
i nesaglediv let... Rijeke i mora, obodi gora, lijepe žene, nov život i
mijene, data nam prilika, dok je gledamo slika, želja i tuga, jutro i
dan, želja i san, prijateljstvo i vjera, čokot i čokalj, rose kap, nonsens
i smisao, dah koji je disao, pogled na ljepoti , srce u snu, doskok
pri dnu, pjesma u sti hu, rima u disti hu, misao u gnomi, riječ koju
zatomi, odlazak i povrtak, rasprsnut će se mir u koji zaranja misao,
sve je pred rasprsnućem, inače uzalud sam pisao i pišući disao.
Igor je hedonist pozvan da prospe radost kao staklene pikule
da se sjure niz strmu ravan i i verti kalu stihovlja u torzu pjesme.
Provjerite u pjesmi o Uno na Uni. Na šljunkovitom dnu sti snute,
veoma sti snute školjke, ništa nije tako eroti čno kao čista elementarna
priroda, sve treperi čega se takne svibanj, doista veseljački sve
dok ne dođe do pjesme o Palesti ncu, tada se osjedi dubina sućuti i
samo naše Poeti ke melankolije što bi rekao naš Davor Beganović.
Valja priznati , pjesnik Igor Divković je dohvati o skoro
pa neuhvatljivu nit utopije u drugačijem shvaćanju koje je dugo
bilo sporedno. Igorove pjesme možemo čitati kao novi organon
koji podržava utopiju kao novo fi lozofsko oslobađanje ljudskog
mišljenja i potencijala esteti čke naravi.
Ati f Kujundžić

  • Izdanje: 1
  • Godina: 2014
  • Jezik: Bosanski jezik
  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez
  • Pismo: Latinica
  • Veličina: 125x210
  • Zemlja porijekla: Bosna i Hercegovina
  • Stanje: Nova

Detalji

LEVANTSKI POETIČKI GEN Možda je ovo utopija za kojom tragamo toliko bezuspješno, ali ne kriti čka i nepoželjna u ideološkom smislu kao utopija više sile koja ugrožava ideologije. Utopija nužnosti koja ne zahti jeva korekcije jer ih nije moguće, niti potrebno izvoditi . Sve što je potrebno, treba imati u sebi. Umjetnost jest traganje za utopijom kao ljepotom. Utopija ljepote može postojati u tlocrtu. Utopija može biti samo mizanscena koja nam je zadana i koja naše nerazumijevanje čini nama samima i našem ti jelu neprihvatljivim. Jest. Ne bi trebalo dirati lijepe i moćne vode. Ni igrati se njima, ni biti nježan, niti grub, bešumno ih sjeći pramcem i veslom, priječiti branom. U pljusku ispod vodopada i slapa šutjeti dok se ne izgube svi drugi zvuci. Ali stalno vidimo kako vode nemilsrdno geopoliti čki sijeku tlo kao teritorij ljudskog prokletstva. Una kao i Kupa koju prima, ulaze Savi u sliv, ... otječu i Dunavom zajedno sa Bosnom, Drinom i Moravom u Crno more kao dio stranih stranih voda iz nedođije da se izbalansiraju na Bosporu i Dradanelima i uđu u pun sjajni krug smisla gdje će naći zvijezdu Mediterana kao ideju o Utopiji ljepote. Una je slika Utopije i u Pjesnikovom doživljaju. Jedna Jedina Žena to može razumjeti i sačuvati za Vječnost prisustva. Pjesnik je stvaran proti vnik gluposti ma koje nasrću. Gluposti su ideološki ambiciozne i kao takve kriti čke/kriti zerske, proti vnice ljepote i Utopije razuma imaju smisao zbrke. To kao stvarnosnu činjenicu vidi i kada se dosjeća Vardara, Neretve, Krke i Jadrana i njegovoga otočja. Na Mljetu se fotografi ra za međunarodnu tjeralicu u punoj visini od šest i pol stopa s licem koje je topografski naselila povijest mada se dugo opiralo. Slika dolazi iznutra i pitamo se zar samo zato služi vanjšti na? * * * Poezija je umnoženo komuniciranje Pjesnika sa Životom i Utopijom kao osobnim realitetom koji mora postojati i ne može biti laž. Ta multi plicirana djelatnost nikad nije saglediva u svim elementi ma jer projicira raspoloženja tokom čitanja i tako – komuniciranje s ljudima. Makar u krajnjoj instanci treba osim tematsko-moti vskog kompleksa pjesme i Pjesnika, uvijek imati u vidu nepoznat broj čitatelja i komplekse njihovoga reagiranja na pjesmu – sasvim nepredvidive za pjesnika i pjesmu koji su proces komuniciranja otvorili. Igor Divković je poznat, čitan, priznat i nagrađivan pjesnik, sjajan čovjek koji nije dopusti o da ga to ponese i odvede u nepredviđenom smjeru književnog oblikovanja i produkcije, igre i konstrukcije, da ga učini medijem nagađanja koje producira društvena sredina svojom prosječnošću. Igorove pjesme i knjige pisane su istraživački promišljeno i ciljano na krajnje i samo njegov način u formalnom i tematsko-moti vskom smislu. Tako je svaki put i dosezao cilj, posti zao osobno ispunjenje u pjesničkom poduhvatu iza kojega je stajao njemu svojstven rezultat. Igor Divković nosi i njeguje visok ideal slobodne i inventi vno kreati vne osobe sa snažnim smislom za sušti nu estetskog kao kao realne utopijske vrijednosti Zato su njegove pjesme i knjige tako iscrpni sistemi tematsko-moti vskih i formalnih mogućnosti ispred kojih se našao i koji ga je pokrenuo u djelatnom smislu, osobnim individualnim sposobnosti ma i zapažanjima izvan naslijeđenih prava i znanja i okoštalih formi. Osim svega, Igor nije smislio tu stvar, ON je takav čovjek mada se sti lske formacije mijenjaju. Ustvari, Igor Divković dosljedno inzisti ra na drugačijem doživljaju i shvaćanju svijeta, kulture i umjetnosti , pa tako i ljudskih originalnosti : poezije, moći i talenata, pa i umjetničkih formi/ žanrova, prikladno emanirajućim fenomenima inventi vno kreati vnih osjećanja u njegovoj osobi i zapažanju okruženja koje se zatvara u ljušturama sjemenki. Ustvari osjećanja i pitanja o čovjeku i umjetnosti su stara i vječna. U svemu se samo ponavlja ljudska masa i pojedinac s manje ili više invencije kojemu će neka pojava izgledati drugačije jer o istoj nije mogao znati prije rođenja. Ali ta draž novoga viđenja je čudesno snažna i neodoljiva, naročito smještena u vlasti tu vijugu i životni ritam o kojem smo možda imali slutnju i skromnu, neslućenu potenciju tek u dječjim snovima. Borbena znakovitost ovakvoga stava ogleda se u srazu sa ukidanjem postojećih pravila i uhodanih ritmova, smislova, slika i značenja radi oslobađanja osobne prirode, promjene doživljaja i viđenja. Za takav prolazak svijetom potrebno je imati vjere u sebe i sposobnost svoga viđenja, povjerenje u svoju imaginaciju koja vodi stvaralački zanos. Mora se biti u stanju povjerovati prirodi i svome odnosu prema njoj, svojim očima i osjećanju. Dakako, to se ponavlja, nerijetko istom trasom, ali uvijek i obvezno s različiti m ishodom/rezultantom. Prostor se osvaja snažnim i uvjerljivim izlivima zapažanja i osjećanja, kakvima osobito obiluje poezija Igora Divkovića. Ustvari, njemu je ta vrsta oslobođenosti od posebnog značaja, pa na njoj i inzisti ra i tako joj kao samome sebi produbljuje smisao. Tako Divković postaje stvarnim dijelom pjesme i pjesma stvarnim dijelom njega, a ishodište je originalno – estetski i utopijski orijenti rano. Dakako, taj odnos skriva mnoge zamke koje se poslije javljaju u procesu čitanja i interpretacije kao mjesta obasjanja ili mračna udubljenja, magle i provalije koje se samo sa naporom mogu premosti ti ili koje treba rasvijetliti sivom tvari. Tu je ipak i ključno pitanje Pjesnikovog uspjeha: je li čitatelje uspio uvjeriti u svoju isti nu, je li ih naveo da prihvate njegovu pjesmu, konačno: šta je uisti nu posti gao svojim izgaranjem? Igor Divković je do te mjere svoj, da se pred formalnim i sadržajnim torzom njegove pjesme često pitamo: kako i zašto nismo baš tako vidjeli tu stvar o kojoj Pjesnik zbori, kad je stvar takva naočigled? Ako nam se u fenomenologijskom smislu čini prihvatljivom sentenca Marti na Heideggera da je jezik čovjekova kuća bitka, onda je i fenomen jezika kuća bitka za čovjekovu pjesmu par exellence, kao za ljudsku esencijalnu misao koju držimo u vrhu čovjekovog djelatnog bića kao najviše što čovjek uopće intelektualno i uopće može posti ći i dati . Tako je poezija i ustoličena na vrhu čovjekovih mogućnosti kao njegov najveći domet, jer je već upočetku bila romanti čki ideal stvaralačke i slobodne ličnosti temeljene na kartezijanskoj vjeri o premoći razuma kao poeti ka izvedena iz temeljnih zakona prirode i razuma, što je dokazivano i primjerima velikih djela klasike. Kada su otvoreni procesi o ukidanju ideje o vječnom poretku svijeta, rođena je mogućnost nove Utopije, mada su tako upravo i dovedeni u pitanje bivši ideali i stare poeti ke, poezija dobiva trajne žanrovske oblike i odlike i dobija priliku funkcionirati prema zakonima razuma koji razumno misli, stječe pravo biti drugačija. Eh, upravo na tom mjestu pronalazimo Igora Divkovića koji arti kulira svoju pjesmu u neposrednom odnosu razuma upravo sa prirodom čijim je neporecivim dijelom i pravom da bude drugačiji. Još 1759. godine Edward Young isti cao je da umjetničko djelo ne nastaje na osnovu vječnih zakona, već se spontano rađa iz životnih korijena genija. A Louis-Sebasti en Mercier je govoreći o pravilima klasicisti čkog teatra, uzviknuo: Neka pjesnik unese slobodan život u svom njegovom zamahu i neka se ne zatvori svoj genij u te pregrade koje og raničavaju umjetnost. I opet zati čemo Igora Divkovića samoga na svijetu sa njegovim osjećanjem pjesme u okruženju. Taj proces oslobađanja išao je sporo i teško. Pitanja su bila aktualna i u Shakespeareovo vrijeme i kao u primjeru Homera, bez mnogih znanja o ovome što smo spomenuli, sve je rješavao pjesnikov genij. Mladi Goethe je pisao da ga prethodna pravila skučavaju kao tamnica i nesnosna stega za imaginaciju koja se prirodno sukobljavala s racionalisti čkom osnovom klasicisti čkog poimanja umjetnosti . Tada se i javljaju pojmovi originalnost, inspiracija, imaginacija, stvaralački žar, genijalnost i sl. To je i vrijeme kada se javlja nesputana snaga slobodnog duha. Razvio se kult genija koji je arti kulirao kult genija koji je bio jedan od prvih nagovještaja romanti čarskog shvaćanja umjetnosti kada je prevaladala težnja da se umjetnost doživi isti nski kao ljudska priroda. /O tome je ponajvećma pisao Friedrich Schlegel./ Tako možemo naći sada poznatu defi niciju W. Wordsworth u predgovoru lirskim baladama 1800. godine: Svaka dobra poezija je spontan izlijev snažnih osjećanja, i mada je ovo isti na, pjesme koje zaslužuju bilo kakvu vrijednost nisu nikad bile stvorene u bilo kojoj raznovrsnosti tema osim od strane čovjeka koji je, budući obdaren više nego običnom osjetljivošću, razmišljao isto tako dugo i duboko. Jer naša osjećanja dotjeruju i vode naše misli, koje su zaiste predstavnice svih naših prethodnih osjećanja. Etc. Bitno za ovaj trenutak i kontekst: opet nalazimo Igora Divkovića, razbokorenog u prirodi, životu i naspram njih taman tako da posvjedoči sobom i osobno da između njega i života nema rastojanja. Oni su tu zajedno i bez distance sve dok traju, a rezultat je izvanredan. Igor Divković se ne oslanja ni na što osim na osobno osjećanje i doživljaj svijeta konkretno. Barem iz ove pozicije. Osim na stvarnost osobnog doživljaja slike. Igor Divković je na taj način uvijek iznova na početku stvaranja pjesme i svijeta bez imalo potrebe za ponavljanjem jer iz časa u čas sve izgleda drugačije, pa i njegovo pravo na Utopiju. I čemu, kada se ni svijet ne ponavlja u svome vječnom protjecanju i stalnim mijenama. Uvijek je nov. Sve pršti od Igorova dara. Svaka jedra riječ koja – makar jedna najčešće čini sti h, pupoljak i cvijet, na pregibu slap, svjetlo i sjena, trenutak vremena, noć, zora i tmina, mirovanje i let, ako slijedimo Igorov od Boga dar, rasprsnut će se ovaj svijet u nedohvatan i nesaglediv let... Rijeke i mora, obodi gora, lijepe žene, nov život i mijene, data nam prilika, dok je gledamo slika, želja i tuga, jutro i dan, želja i san, prijateljstvo i vjera, čokot i čokalj, rose kap, nonsens i smisao, dah koji je disao, pogled na ljepoti , srce u snu, doskok pri dnu, pjesma u sti hu, rima u disti hu, misao u gnomi, riječ koju zatomi, odlazak i povrtak, rasprsnut će se mir u koji zaranja misao, sve je pred rasprsnućem, inače uzalud sam pisao i pišući disao. Igor je hedonist pozvan da prospe radost kao staklene pikule da se sjure niz strmu ravan i i verti kalu stihovlja u torzu pjesme. Provjerite u pjesmi o Uno na Uni. Na šljunkovitom dnu sti snute, veoma sti snute školjke, ništa nije tako eroti čno kao čista elementarna priroda, sve treperi čega se takne svibanj, doista veseljački sve dok ne dođe do pjesme o Palesti ncu, tada se osjedi dubina sućuti i samo naše Poeti ke melankolije što bi rekao naš Davor Beganović. Valja priznati , pjesnik Igor Divković je dohvati o skoro pa neuhvatljivu nit utopije u drugačijem shvaćanju koje je dugo bilo sporedno. Igorove pjesme možemo čitati kao novi organon koji podržava utopiju kao novo fi lozofsko oslobađanje ljudskog mišljenja i potencijala esteti čke naravi. Ati f Kujundžić

Dodatne informacije

Izdavač Bosanska riječ Tuzla
Preporuka Ne

Tagovi Proizvoda

Koristite razmak za odvajanje oznaka. Koristite jednostruke navodnike (') za fraze

Moja korpa

Nemate proizvoda u svojoj Korpi.

Reklama

Newsletter