Kutija za konce

Uvriježilo se maštu, pa i onu umjetnički artikuliranu, svoditi na izmišljanje ili zamišljanje nečeg ili nekog što nije ili što ne može biti, nečeg ili nekog što je iznad običnosti života. Poezija Igora Borozana estetski uvjerljivo opovrgava jednodimenzionalno i pomalo djetinje shvaćanje mašte. Borozanove pjesme pokazuju da je mašta i prepoznavanje svakodnevnih mikrosituacija iz kojih izrastaju čitavi samosvojni svjetovi, u kojima tinjaju drame i ljudi bivaju onakvi kakvi zaista jesu. Bez mašte i naročitog senzibiliteta ne može se vidjeti ono u dnu ili na rubu kadra, a Borozan pritom ima nesvakidašnji talent da od tih detalja stvori umjetnost što osvaja nježnošću i melankolijom u kojoj nema rezignacije. Ivica Đikić