Dostavljamo i u SAD!

Cijena dostave | Vrste plaćanja

+387 35 225 027

point@knjiga.ba

Dobrodošli!

Molimo prijavite se ili napravite svoj profil!



Slika knjizicaProizvoda u bazi

35.024

Facebook slicica

Katalog

Kupoholičarka staje na ludi kamen

Kupoholičarka staje na ludi kamen

Kliknite dva puta da vidite sliku u normalnoj rezoluciji

Zoom Out
Zoom In

Više slika

Pisac: Sofi Kinsela


ISBN:

86-7436-257-5

Ilustracija:

Ne

Izdavač:

Dostupnost:

rasprodano

Šifra:

N0184

Broj strana:

347

Težina:

400 g

Cijena:

Dostupnost: Na stanju

15,78 KM
rasprodano

Kategorije:

Sadržaj:

Taman se čini da se u životu Beki Blumvud sve odvija glatko. Ima posao iz snova - kao lični savjetnik za kupovinu troši pare drugih ljudi, a još joj i plaćaju za to. Živi sa svojim momkom Lukom u divnom stanu na Menhetnu. Čak su otvorili i zajednički račun u banci (mada ne mogu sasvim da se slože da li se suknja Miju miju ubraja u izdatke za domaćinstvo).

A onda je Luk prosi - i život odjednom postaje grozničav. Bekina mama želi da joj se kći uda u roditeljskom domu, i to u njenoj staromodnoj kitnjastoj vjenčanici. Lukova majka želi da priredi nezaboravno ekstravagantno vjenčanje u hotelu Plaza, pretvorenom u začaranu šumu iz Uspavane ljepotice, uz muzičku pratnju Njujorške filharmonije.

Beki zna da mora da sjedne i odluči - ali da budemo iskreni, mnogo je zabavnije isprobavati torte, probati haljine i birati svadbene poklone. Vrijeme prolazi, planovi se prave s obije strane Atlantika i ona uskoro shvata da je u nevolji...

Kupoholičarka staje na ludi kamen...
a to se radi samo jednom u životu. Zar ne?

„Skoro sam plakala od smijeha.“
Dejli mejl

„Duhovito štivo koje će vas sigurno zabaviti.“
Glamur

ODLOMAK

DRUGA UDRUŽENA BANKA
VOLSTRIT 300
NJUJORK


Gđica Rebeka Blumvud
Stan B
Zapadna 11. ulica 251
Njujork

7. novembar 2001.


Draga gospođice Blumvud,

Novi zajednički račun broj: 5039 2566 2319

Sa zadovoljstvom potvrđujemo Vaš novi zajednički račun s g. Lukom Dž. Brendonom, pa Vam u prilogu dostavljamo potrebnu dokumentaciju. Debitnu kreditnu karticu šaljemo Vam odvojeno.
Mi u Drugoj udruženoj banci ponosimo se svojim visokoindividualnim pristupom klijentima. Molimo Vas, ako imate pitanja, pozovite me u bilo koje vreme, a ja ću se potruditi da Vam pomognem. Ništa nije previše sitno da bih se ja pobrinuo za to.

Srdačan pozdrav!
S poštovanjem,


Volt Pitman
Direktor za usluge klijentima



DRUGA UDRUŽENA BANKA
VOLSTRIT 300
NJUJORK


Gđica Rebeka Blumvud
Stan B
Zapadna 11. ulica 251
Njujork

12. decembar 2001.

Draga gospođice Blumvud,

Hvala za pismo od 9. decembra u vezi s Vašim zajedničkim računom s g. Lukom Dž. Brendonom. Slažem se s Vama da odnos banke i klijenta treba da bude prijateljski i saradnički, a uzgred da odgovorim na Vaše pitanje, moja omiljena boja je crvena.

Nažalost, ne mogu da prestilizujem stavke na Vašem predstojećem izveštaju s računa, kako ste zatražili. Ta određena dugovna stavka pojaviće se pod nazivom „Prada, Njujork“, i nemoguće ju je promeniti u „račun za benzin“.

Srdačan pozdrav,


Volt Pitman
Direktor za usluge klijentima



DRUGA UDRUŽENA BANKA
VOLSTRIT 300
NJUJORK


Gđica Rebeka Blumvud
Stan B
Zapadna 11. ulica 251
Njujork

7. januar 2002.

Draga gospođice Blumvud,

Hvala Vam za Vaše pismo od 4. januara u vezi s Vašim zajedničkim računom s g. Lukom Dž. Brendonom, i za čokolade koje moram da Va m vratim. Slažem se da je teško voditi računa o svakoj sitnoj kupovini i žao mi je što se „slučajno dogodio jedan sitan nesporazum“ između vas.

Nažalost, nemoguće je razdvojiti obračun, kako ste predložili, i Vama poslati Vašu polovinu, a g. Brendonu njegovu, i to „zadržati kao našu malu tajnu“. O svim dohocima i izdacima zajedno se izveštava.

Zato se i zove zajednički račun.

S poštovanjem,


Volt Pitman
Direktor za usluge klijentima




1

U redu. Ne paniči. Možeš ti to. Sto posto. Samo treba malo da manevrišeš ulevo, malo podigneš i jače gurneš… Mislim, ma hajde. Pa, zar je tako teško ugurati kućni koktel-bar u njujorški taksi?
Odlučnije hvatam polirano drvo, duboko uzdahnem i još jednom neuspešno gurnem. U Grinič Vilidžu je vedar zimski dan, od onih kad vam se čini da je vazduh poput paste za zube i svaki udisaj boli. Ljudi hodaju zamotani šalovima preko glava, a ja se znojim. Lice mi je zajapureno, a kosa mi je ispala ispod novog kosek šešira na lice. Svesna sam da me svi koji sede u kafiću Džo-Džo na suprotnoj strani ulice sa zanimanjem posmatraju.
Ali neću odustati. Znam da ću uspeti da ga uguram.
Moram, jer nema šanse da platim skupu dostavu, a živim blizu.
„Neće ući.“ Taksista izbaci glavu kroz prozor i značajno me pogleda.
„Hoće! Ugurala sam prve dve noge…“ Očajnički guram. Kad bih mogla da nateram druge dve unutra. Ovo je kao kada vodiš psa veterinaru.
„Uz to, nisam osiguran…“, dodao je.
„Bez brige! Stanujem samo nekoliko ulica dalje. Držaću ga celim putem. Biće sve u redu.“ Taksista podiže obrvu i pročačka zube prljavom čačkalicom.
„Mislite da ćete ući zajedno s tim?“
„Uguraću se! Nekako.“ Besno još jednom poguram koktel-bar koji se zaglavljuje između sedišta.
„Hej! Oštetite li auto, plaćate popravak.“
„Izvinite“, kažem zadihano. „U redu, gledajte, probaću iz početka. Mislim da sam počela da ga uguravam s pogrešne strane…“
Najpažljivije št o mogu podižem prednji deo koktel-bara i izvučem ga iz taksija na trotoar.
„Šta je to, do đavola?“
„Koktel-bar iz 1930! Gledajte, gornja ploča se spušta…“ Otkačim prednji poklopac i ponosno pokazujem art deko pribor u kome možeš da se ogledaš. „Ovde stavite čaše… a ovo su dva šejkera…“
S divljenjem ih ponovo pogladim. Onu sekundu kada sam ga ugledala u izlogu Arturove antikvarnice, morala sam da ga imam. Znam da smo se Luk i ja dogovorili da više nećemo kupovati nameštaj za stan, ali ovo je drugačije. Pravi mali koktel-bar, baš kao u filmovima Freda Astera i Džindžer Rodžers! Savršeno će nam ulepšati večeri. Svako veče Luk i ja ćemo praviti martinije, plesati uz stare hitove i posmatrati zalazak sunca. Prava uživancija! Moraćemo da kupimo onaj starinski gramofon s velikom trubom i počnemo da skupljamo gramofonske ploče od 78 obrtaja u minutu, a ja ću nositi one predivne staromodne haljine za čajanke.
Možda će nam svako veče dolaziti gosti na koktele. Postaćemo poznati po soareima punim duha. Njujork tajms će pisati o nama! Da! Elegantna promena – ponovo u modi koktel sati u Vest Vilidžu. Otmeni britanski par Rebeka Blumvud i Luk Brendon…
Čujem kako se vrata sa škljocajem otvaraju i, još opijena fantazijom, vidim kako taksista izlazi iz automobila.
„Hvala“, kažem zahvalno. „Dobro bi mi došla pomoć. Kad biste imali uže, mogla bih da ga zavežem na krov…“
„Nema krova. Nema vožnje.“ S treskom zatvori zadnja vrata dok ja šokirano gledam kako se vraća za volan.
„Ne možete tek tako da odete! Postoji zakon! Morate da me povezete. Tako je rekao gradonačelnik!“
„Gradonačelnik nije spominjao koktel-barove.“ Zakoluta očima i upali motor.
„Ali kako da ga odnesem kući?“, vičem ogorčeno. „Čekajte! Vratite se!“ Međutim, taksi je već odzujao niz ulicu, dok sam ja ostala s ormarićem na trotoaru, pitajući se šta ću sad.
Dobro. Smisliću nešto. Možda bih mogla sama da ga odnesem kući. Pa nije tako daleko.
Raširila sam ruke najviše što mogu i uspela da obgrlim orma rić. Polako ga podižem, napravim korak i odmah ga spustim. Bože, kako je težak. Mislim da sam istegla mišić.
U redu, neću moći sama da ga nosim, ali mogu lako da ga doguram do kuće. Ako za koji centimetar pomerim dve noge napred… pa onda druge dve…
Da. To će ići. Malčice je sporo, ali ako nastavim… ako uhvatim ritam…
Leva strana napred… desna strana napred…
Fora je u tome da se ne zabrinjavam oko toga koliko sam prevukla, bitno je da napredujem. Verovatno ću ubrzo biti kod kuće.
Dve tinejdžerke u postavljenim kaputima prolaze pored mene i smejulje se, ali previše sam usredsređena na pomeranje da bih reagovala.
Leva strana napred… desna strana napred…
„Izvinite“, čujem oštar, uzrujan glas. „Možete li da se pomerite?“ Okrenem se i s užasom ugledam ženu s bejzbol kapom i u tenis patikama kako mi se približava držeći na uzici desetak pasa različitih visina i oblika.
Zaboga! Ne razumem kako ljudi ne umeju da šetaju sopstvene pse? Mislim, ako ti se ne sviđa hodanje, nabavi sebi mačku. Ili akvarijum s tropskim ribicama.
Evo ih, kevću, laju, uvrću povoce… ma, ne mogu da verujem! Pudlica je podigla nogu na moj predivni koktel-bar!
„Prestani!“, izdirem se. „Sklonite tog psa!“
„Dođi, Flo“, pozva je žena i ošinu me zlokobnim pogledom odvodeći pse.
Ovo nema smisla. Pogledaj dokle sam stigla. Nisam čak prošla ni izlog Arturove antikvarnice, a već sam izmorena.
„Pa“, čujem opor glas ispred sebe. „Možda biste ipak želeli dostavu?“
Dignem pogled i ugledam Artura Grejama, vlasnika Arturove antikvarnice, naslonjenog na vrata radnje, kicoški obučenog, u sakou i s leptir-mašnom.
„Nisam sigurna.“ Naslonim se na ormarić, kao da me to uopšte ne brine. Kao da imam nebrojene mogućnosti, uključujući i ovu da neko vreme stojim na trotoaru. „Možda.“
„Sedamdeset pet dolara, bilo gde na Menhetnu.“
Najradije bih zacvilela, jer ne živim bilo gde na Menhetnu! Ja sam tu odmah iza ugla!
Artur mi se neumoljivo smeška. Zna da je pobedio.
„U redu“, napokon priznajem poraz. „To je dobra ideja.“
Artur pozva čoveka u farmerkama koji mi preko volje priđe i podiže koktel-bar kao da je od papira. Ulazim za njima u toplu, natrpanu antikvarnicu. Opet razgledam stvari, iako sam bila tu pre desetak minuta. Jednostavno obožavam ovo mesto. Kud god da se okrenem, ugledam nešto što bih htela da imam. Poput one fantastične izrezbarene stolice ili ručno obojenog prekrivača od baršuna… ma pogledaj onaj zapanjujući starinski sat! Ovde su svaki dan nove stvari.
Ne dolazim ovamo svaki dan.
Samo… znate, pretpostavljam.
„Dobru stvar ste kupili“, kaže Artur pokazujući na kućni koktel-bar. „Očigledno je da imate veoma dobro oko.“ Smeši mi se i ispisuje nešto na računu.
„Nisam baš uverena u to“, odgovaram, skromno slegnuvši ramenima.
Iako je, pretpostavljam, istina da imam prilično dobro oko. Imala sam običaj da s mamom svake nedelje gledam seriju Antiques Road Show,* pa sam verovatno nešto naučila.
„Ono je lep komad“, kažem upućeno, pokazujući ka velikom ogledalu pozlaćenog okvira.
„Da“, kaže Artur. „Moderan, naravno…“
„Naravno“, složih se brzo.
Mislim, znala sam da je moderan. Htela sam da kažem kako je lep komad imajući u vidu to da je moderan.
„Jeste li zainteresovani za pribor za koktel-bar iz tridesetih koji bi odlično išao uz vaš ormarić?“ Artur me pogleda. „Visoke čaše za viski i sodu… bokali… Dobićemo divne primerke.“
„O, da!“ Smešim mu se ozareno. „Nego šta!“
Visoke čaše iz tridesetih! Pa ko bi hteo da pije koktele iz nekih bednih modernih čaša kada postoje antikne?
Artur otvara svoju veliku knjigu u kožnom povezu s natpisom „Kolekcionari“, a ja osetih kako sam zablistala od ponosa. Kolekcionar sam! Odrasla sam osoba!
„Gđica R. Blumvud… pribor za koktel-bar iz tridesetih. Imam vaš broj, pa čim nam nešto stigne, javiću vam.“ Artur pogledom prelete stranicu. „Vidim da vas zanimaju i vaze od venecijanskog stakla?“
„Ovaj… da.“
Zaboravila sam da skupljam te vaze. U s tvari, nisam sigurna ni gde je ona koju sam nedavno kupila.
„I džepni satovi iz devetnaestog veka…“, prstom prelazi po spisku. „Grnčarija protestantske sekte šejkera… vezeni jastuci…“ Pogleda me. „Zanima li vas sve to još uvek?“
„Pa…“, pročistim grlo. „Iskreno, džepni satovi me više toliko ne zanimaju. Niti šejkerske stvari.“
„Shvatam. A viktorijanske kašičice za pekmez?“
Kašičice za pekmez? Za šta mi je, do đavola, bila potrebna gomila starih kašičica za pekmez?
„Znate šta?“, kažem zamišljeno. „Mislim da ću zasad ostati pri priboru za koktel-bar iz tridesetih. Volela bih da napravim dobru kolekciju.“
„Mislim da ste pametno odlučili“, smeši mi se i precrtava ostale stvari sa spiska. „Vidimo se opet.“
Konačno izlazim iz radnje. Zapljusne me talas hladnog vazduha, a počele su da promiču i pahulje. Ne smeta to meni, ja blistam od zadovoljstva. Mislim, kako sam dobro uložila lovu! Pravi kućni koktel-bar iz tridesetih, a uskoro ću imati i pribor uz njega iz istog perioda! Tako sam zadovoljna sobom.
Po šta sam ono uopšte izašla napolje?
Ah, da. Po dva kapućina.


Već godinu dana živimo zajedno u Njujorku, u stanu u Zapadnoj 11. ulici, u stvarno prijatnom delu grada punom zelenila. Sve kuće imaju male ukrašene balkone, kamene stepenice do ulaznih vrata i red drveća uz ulicu. Tačno preko puta nas živi neko ko svira džez na klaviru. Za letnjih večeri popnemo se na krovnu terasu koju delimo s komšijama, sednemo na jastučiće, pijuckamo vino i slušamo. (Barem jednom jesmo.)
Kad sam ušla u zgradu, ugledala sam u predvorju gomilu pošte i brzim pogledom preletela po kovertama.
Dosadno…
Dosadno…
Britanski Vog! Ha!
Ups! Račun moje kartice iz prodavnice Saks na Petoj aveniji.
Nekoliko trenutaka gledam u koverat, a onda ga sklanjam u tašnu. Ne skrivam ga, jednostavno nema smisla da ga Luk vidi. Nedavno sam pročitala veoma dobar članak pod naslovom „Previše informacija?“ u kome piše da treba „isfiltrirati“ dnevne događaje, a ne svom partneru govoriti svaku sitnicu i opterećivati njegov ili njen ionako umoran mozak. Pisalo je kako dom treba da bude utočište, i kako niko ne mora da zna ama baš sve. Što, kad bolje razmislite, ima smisla.
I zato ja u poslednje vreme mnogo filtriram, uglavnom zamorne, svakodnevne sitnice poput… pa, poput računa od kartica, koliko sam zaista platila cipele… I znate šta? Teorija je sasvim dobra, jer se promena u našoj vezi zaista oseća.
Ostatak pošte stavljam pod ruku i penjem se. Nema pisama iz Engleske, ali danas ih i ne očekujem, jer večeras… pogodite šta? Letimo kući! Idemo na venčanje moje najbolje prijateljice Suz! Jedva čekam!
Udaje se za Tarkvina. On je stvarno drag momak koga poznaje celog života. (U stvari, rođak joj je. Ali sve je zakonito. Proverili su.) Venčanje se održava u kući njenih roditelja u Hempširu. Biće šampanjca, konj i kočija… i najbolje od svega, ja sam deveruša!
Na samu pomisao osetim čežnju. Toliko se radujem, ne samo zato što ću biti deveruša nego i zato što ću videti Suz, svoje roditelje i dom. Juče sam pomislila kako već šest meseci nisam bila u Engleskoj, što mi se odjednom učinilo veoma dugo. Propustila sam kada su tatu izabrali za upravnika golf-kluba, što mu je bila životna želja. Propustila sam i onaj skandal kad je Šioban ukrala crkvi novac za krov i otputovala na Kipar. A najgore od svega, propustila sam Suzinu veridbu, iako je dve sedmice kasnije došla u Njujork da mi pokaže prsten.
Nije da mi to mnogo smeta, jer se ovde ludo zabavljam. Posao kod Barnisa je savršen i život u Vest Vilidžu je savršen. Volim šetnje uskim zabitim ulicama, kupovanje kolačića subotom ujutru u pekari Magnolija i šetnju nazad preko pijace. U stvari, volim sve u Njujorku. Osim Lukove mame.
Ali ipak. Domaće ognjište je domaće ognjište.


Kad se popnem na drugi sprat, čujem muziku iz našeg stana i osetim kako sva drhtim od iščekivanja. To se sigurno Deni zaradio. Sigurno ju je već završio! Haljina je gotova!
Deni Kovic živi iznad nas, u stanu svog brata. Postao mi je najbolji prijatelj otkako živim u Njujorku. Odličan je kreator, stvarno talentovan, ali još nije baš tako slavan.
U stvari, da budem iskrena, uopšte nije slavan. Pet godina posle završetka dizajnerske škole, on još čeka svoju veliku priliku. Ali, kako sam kaže, teže je uspeti kao kreator nego kao glumac. Ako ne poznaješ prave ljude ili ti tata nije jedan od Bitlsa, zaboravi na uspeh. Baš mi je žao, jer on ga zaista zaslužuje. Čim me Suz pitala hoću li da joj budem deveruša, odmah sam ga zamolila da mi sašije haljinu. Što je super, jer će na venčanju vrveti od bogatih i važnih gostiju, pa se nadam da će me gomila njih pitati čiju haljinu nosim, a onda će pričati o njoj i Deni će postati slavan!
Jedva čekam da vidim šta je napravio. Skice koje mi je pokazao bile su zapanjujuće. Naravno, ručno rađena haljina ima mnogo više detalja od konfekcijske i zahteva veliku veštinu. Gornji deo biće čvrst, ručno vezeni korset, a Deni je predložio da u obliku čvorića ljubavi prišije poludrago kamenje koje simbolizuje mesec rođenja svakog prisutnog gosta, što je potpuno originalno.
Jedino me malčice brine – samo mala sumnja – to što je venčanje za dva dana, a ja još nisam probala haljinu. Niti sam je videla. Jutros sam mu pozvonila na vrata da ga podsetim kako danas putujem u Englesku. Kad se napokon doteturao da mi otvori, obećao mi je da će je završiti do ručka. Rekao mi je kako uvek pušta da mu ideje vru do poslednjeg trenutka – a onda mu adrenalin skoči, dobije inspiraciju i radi neverovatno brzo. Naprosto, on tako radi, uverio me je, i uvek je dosad završavao na vreme.
Otvaram vrata i veselo doviknem: „Zdravo!“ Nema odgovora, pa ulazim u našu svenamensku dnevnu sobu. S radija trešti Madona, na televizoru MTV, a Denijev neobični pas-robot pokušava da se popne na sofu.
Povijen nad šivaćom mašinom, u oblaku zlatne svile, Deni čvrsto spava.
„Deni?“, kažem očajna. „Hej, probudi se.“
Trgnuvši se, on se uspravlja i trlja mršavo lice. Kovrdžava kosa mu je razbarušen a, a bledoplave oči još su krvavije nego što su bile jutros kada mi je otvorio vrata. Na usukano telo navukao je staru sivu majicu, a koščato koleno viri mu iz pocepanih farmerki zajedno s krastom koju je zaradio dok je preko vikenda vozio rolšue. Izgleda kao neobrijani desetogodišnjak.
„Beki!“, uzvikne smušeno. „Zdravo! Šta ćeš ti ovde?“
„Ovo je moj stan, ako nisi zaboravio. Ovde radiš jer je u tvom pregoreo osigurač.“
„Aha, da!“ Smeteno zvera unaokolo. „Tačno.“
„Je l’ si dobro?“ Nervozno se zapiljim u njega. „Donela sam kafu.“
Dodajem mu šoljicu i on odmah otpije nekoliko velikih gutljaja. Onda mu se oči zaustaviše na gomili pošte u mojoj ruci i on prvi put danas izgleda budan.
„Hej, je l’ ti to britanski Vog?“
„Hm… jeste“, odgovaram i odlažem ga van njegovog domašaja. „Pa, kako napreduje haljina?“
„Super! Sve je pod kontrolom.“
„Mogu li da je probam?“
Tišina. Deni gleda u zlatnu svilu ispred sebe kao da je nikada pre nije video.
„Ne, ne još“, promuca na kraju.
„Ali biće gotova na vreme?“
„Naravno! Apsolutno!“ Spušta stopalo na papučicu i šivaća mašina zazuji. „Znaš šta?“, prodra se nadglasavajući buku. „Dobro bi mi došla čaša vode.“
„Stiže!“
Žurim u kuhinju, odvrćem slavinu i sačekam da voda malo oteče. Vodovodne instalacije u ovoj zgradi malo su čudne i stalno govorimo gospođi Vots, vlasnici, da ih popravi. Ali ona živi kilometrima daleko, na Floridi, i čini se da je to baš i ne zanima. Ako to izuzmemo, stan je predivan. Prema njujorškim standardima ogroman je, s drvenim podovima, kaminom i velikim prozorima od poda do tavanice.
(Naravno da mama i tata uopšte nisu bili impresionirani kada su došli da me posete. Prvo nisu mogli da shvate zašto ne živimo u kući. Onda nisu mogli da razumeju zašto je kuhinja tako mala. Onda su gunđali kako je šteta što nemamo dvorište, i znam li da se komšija Tom preselio u kuću s četvrt jutra okućnice? Mislim, stvarno. Da imaš četvrt jutra u Njujorku, neko bi izgradio deset blokova po slovnih zgrada na tome.)
„U redu! Pa kako…“, vraćam se u dnevnu sobu i zastajem. Šivaća mašina više ne radi, a Deni čita Vog.
„Deni!“, zacvilim. „A moja haljina?“
„Jesi li videla ovo?“, pita me Deni, upirući prstom u stranicu. „Kolekcija Hamiša Fargla pokazuje njegovu uobičajenu živost i snalažljivost“, čita on naglas. „Ma daj! On uopšte nije talentovan. Nimalo. Znaš, išli smo zajedno u školu. Ukrao mi je ideju…“, pogleda me skupljenih očiju. „Prodaju li ga u Barnisu?“
„Ovaj… ne znam“, slažem.
Deni je načisto opsednut pitanjem čije se stvari prodaju u Barnisu. To je jedino što on želi na ovom svetu. Samo zato što tamo radim kao savetnik za kupovinu, on misli kako mogu da mu ugovorim sastanak sa šeficom prodaje.
U stvari, i jesam mu ugovorila sastanak sa šeficom prodaje. Na prvi je zakasnio nedelju dana, a dotle je ona već odletela u Milano. Drugi put joj je pokazao jaknu s koje je, kad je probala da je obuče, otpala sva dugmad.
Oh, bože! Gde mi je bila pamet kad sam ga zamolila da mi napravi haljinu?
„Deni, reci mi. Hoće li haljina biti gotova?“
Dug tajac.
„Mora li zaista da bude gotova danas?“, pita me na kraju. „Ono, doslovce baš danas?“
„Avion mi poleće za šest sati!“, glas mi se pretvorio u vrisak. „Izlazim pred oltar za manje od…“ Stanem i odmahnem glavom. „Gledaj, ne brini. Obući ću nešto drugo.“
„Nešto drugo?“ Deni odloži Vog i bledo me gleda. „Kako to misliš, nešto drugo?“
„Pa…“
„Otpuštaš me?“ Zuri u mene kao da sam mu rekla da se naš desetogodišnji brak upravo raspao. „Samo zato što sam malo prekoračio rok?“
„Ne otpuštam te! Ali, mislim, ne mogu da budem deveruša bez haljine!“
„Šta ćeš drugo da obučeš?“
„Pa…“ Od nelagode lomim prste. „Imam jednu haljinicu za ne daj bože u ormaru…“
Ne mogu da mu kažem kako ih, u stvari, imam tri. I još dve su rezervisane kod Barnisa.
„Čiju?“
„Pa… Done Karan“, odgovorim preplavljena krivicom.
„Done Karan?“ Po glasu mu se čuje da se oseća iznevereno. „Draža ti je Dona Karan od mene?“
„Naravno da nije! Ali barem je tu, sašivena…“
„Nosi moju haljinu!“
„Deni…“
„Nosi moju haljinu! Molim te!“ Baca se na pod i vuče se na kolenima prema meni. „Biće gotova. Radiću dan i noć.“
„Nemamo dan i noć! Imamo oko… tri sata.“
„Onda ću raditi sva tri sata. Završiću je!“
„Zar možeš da napraviš vezeni korset s fišbajnima za tri sata?“, sumnjičavo ga pitam.
Deni izgleda zbunjeno.
„Pa… ovaj… moraćemo malo da promenimo kreaciju…“
„Kako?“
Nekoliko trenutaka lupka prstima, a onda me pogleda. „Imaš li običnu belu majicu?“
„Majicu?“ Ne mogu da sakrijem svoj očaj.
„Biće super. Obećavam.“ Spolja dopre zvuk kamiona koji se zaustavio pred kućom i on pogleda kroz prozor. „Hej, jesi li kupila još jedan antikvitet?“


Sat kasnije gledam se u ogledalu. Imam na sebi suknju od zlatne svile krojenu u pun krug i dugačku do poda i top od bele majice koja je sad potpuno neprepoznatljiva. Deni je s nje skinuo rukave, našio šljokice, nabrao porube, stvorio linije kojih nije bilo i, zapravo, pretvorio je u najlepši top koji sam ikada videla.
„Predivna je!“ Veselo mu se nacerim. „Predivna! Biću najmodernija deveruša na svetu!“
„Dobra je, je l’ da?“ Deni nemarno sleže ramenima, ali vidim da je i on zadovoljan.
Iskapila sam poslednji gutljaj koktela. „Kako je ukusan. Da smućkamo još jedan?“
„Šta je bilo u njemu?“
„Ovaj…“ Pogledam ka naslaganim flašama na koktel-baru. „Nisam sigurna.“
Potrajalo je dok su ormarić doneli uza stepenice i uneli u stan. Iskreno, malo je veći nego što sam mislila, tako da nisam sigurna hoće li stati u ono malo udubljenje iza sofe gde sam nameravala da ga stavim. Svejedno, izgleda fantastično! Ponosno stoji na sredini sobe i već smo ga dobro upotrebili. Deni se popeo sprat više i ispraznio bar svog brata Rendala, a ja sam donela sva pića koja sam našla u kuhinji. Oboje smo popili po jednu margaritu, gimlit i moj izum nazvan „blumvud“, čiji su sastojci votka, sok od pomorandže i bombonice M&M koje se vade kašičicom.
„Daj mi opet top. Želim čvršće da pritegnem ovo rame.“
Skidam top bez imalo srama, dodajem mu ga i oblačim svoj džemper. Mislim, pa to je samo Deni. Udenuo je konac u iglu i počeo stručno da ušiva porub majice. „Znači, onaj čudni rođak ženi se tvojom prijateljicom“, zaključuje. „Otkud to?“
„Nisu čudni!“ Na trenutak oklevam. „Pa, u redu, Tarkvin jeste pomalo čudan. Ali Suz uopšte nije čudna. Ona mi je najbolja prijateljica!“ Deni podiže obrvu.
„Pa zar nisu mogli da nađu s nekim drugim da se venčaju, nego su morali baš iz porodice? Je l’ to bilo kao: ’U redu, mama je zauzeta… sestra mi je predebela… pas… hm, ne sviđa mi se frizura…’“
„Prestani!“, viknem, ali ne mogu da se suzdržim od smeha. „Odjednom su shvatili da su suđeni jedno drugome.“
„Kao u Kad je Hari sreo Seli.“ Glas mu dobija boju kao u filmskim najavama. „Bili su prijatelji. Potiču iz istog rodoslovnog stabla.“
„Deni…“
„U redu“, popušta on i preseče konac. „Šta je s tobom i Lukom?“
„Šta s nama?“
„Misliš li da ćete se venčati?“
„Ja… nemam pojma!“, promucam i osećam kako crvenim. „To mi uopšte nije palo na pamet.“
Što je potpuna istina.


Pa, u redu! Nije baš potpuna istina. Možda mi je palo na pamet u nekim neobičnim situacijama. Možda sam samo nekoliko puta naškrabala „Beki Brendon“ u svoj notes, čisto da vidim kako to izgleda. I možda sam jedanput ili dvaput na brzaka prelistala časopis Venčanja Marte Stjuart. Iz puke radoznalosti.
I možda sam pomislila na to kako se Suz udaje, a njih dvoje, Suz i Tarkvin, zabavljaju se kraće od mene i Luka.
Ali, ono… Nije to bitno. Venčanja me uopšte ne interesuju. U stvari, da me Luk pita, verovatno bih mu odgovorila „ne“.
Pa… u redu. Verovatno bih rekla „da“.
Ali stvar je u tome što se to neće dogoditi. Luk ne želi da se ženi „još neko vreme, a možda i nikako“. Rekao je to pre tri godine u intervjuu za Telegraf koji sam našla u njegovoj fascik li s novinskim isečcima. (Nisam preturala po njegovim stvarima. Tražila sam gumicu.) Članak je uglavnom bio o njegovom poslu, ali su ga pitali i lične stvari. Uz njegovu sliku napisali su Brendon: brak na samom dnu liste.
Što mi ne smeta. I na mojoj listi je na dnu.

***
Dok Deni završava haljinu, ja obavljam kućne poslove. To jest, ubacujem prljave sudove od doručka u sudoperu gde mogu da se namaču, pobrišem nešto s pulta, a onda po boji raspoređujem začine na stalku. Taj posao me toliko ispunjava. Gotovo kao što je ranije umelo sređivanje flomastera.
„Pa, je l’ vam teško da živite zajedno?“, pita me Deni ulazeći u kuhinju.
„Ne.“ Iznenađeno ga pogledam. „Zašto pitaš?“
„Moja prijateljica Kristi pokušala je da živi sa svojim dečkom. Ispala je prava katastrofa. Samo su se svađali. Rekla je da ne zna kako to ljudima uopšte polazi za rukom.“
Ubacila sam teglicu s kimom pored božje travice (koji je đavo božja travica?), sva puna sebe. Istina je da Luk i ja gotovo i nemamo problema otkako živimo zajedno. (Osim, možda, incidenta kada sam krečila kupatilo i uflekala mu novo odelo tom bleštavozlatnom bojom. Ali to se ne računa, jer je Luk i sam posle priznao da je preterano reagovao, i da bi svako s iole razvijenim čulima video kako je boja još sveža.)
Sad kad razmišljam o tome, možda se tu i tamo malčice posvađamo i oko toga koliko odeće kupujem. Može biti da Luk ponekad otvori vrata mog ormara i razdraženo priupita: „Hoćeš li ovo ikada obući?“
Možda se tu i tamo malčice sva… u stvari iskreno razgovaramo o tome koliko Luk radi. On vodi sopstvenu kompaniju za finansijske odnose s javnošću Brendon komunikacije, s predstavništvima u Londonu i Njujorku, i stalno se širi. Voli svoj posao i možda sam ga jednom ili dvaput optužila kako ga voli više od mene.
Ali najvažnije je da smo oboje zreli, prilagodljivi ljudi koji o svemu mogu da popričaju i da se dogovore. Nedavno smo bili na ručku i dugo razgovarali, i ja sam iskreno obećala da ću manje kupovati, a Luk je i skreno obećao da će manje raditi. Posle je on otišao u svoju kancelariju, a ja u Din i Deluka da kupim večeru. (Tada sam naišla na odlično ekstra sveže maslinovo ulje sa smrvljenim pomorandžama, za koje moram da nađem recept.)
„Na zajedničkom životu mora da se radi“, mudrujem ja. „Moraš biti tolerantan. Moraš i da daješ i da primaš.“
„Stvarno?“
„Pa da. Luk i ja delimo finansije, delimo kućne poslove… sve je stvar timskog rada. Poenta je u tome da ne možeš očekivati kako će sve biti kao pre. Moraš da se prilagodiš.“
„Stvarno?“, pita Deni sa zanimanjem. „Šta misliš, ko se više prilagođava, ti ili Luk?“
Na trenutak se zamislim.
„Pa to je teško reći“, odgovaram. „Mislim da je s obe strane podjednako.“
„Pa, recimo… ove stvari.“ Deni pokazuje po pretrpanom stanu. „Je l’ većina njih tvoja ili njegova?“
„Hmm…“ Pogledom kružim po stanu, opažam svoje aromatične sveće, starinske čipkaste jastučiće i gomile časopisa. Na trenutak mi se pred očima stvori Lukov stan u Londonu, bez suvišnih stvari i besprekorno sređen.
„Znaš…“, kažem na kraju. „Ponešto moje, ponešto njegovo…“
Što na neki način i jeste istina. Mislim, Luk još uvek ima svoj laptop u spavaćoj sobi.
„Suština je u tome da između nas nema trzavica“, nastavljam. „Mi mislimo kao jedno. Mi jesmo jedno.“
„To je super“, kaže Deni i uzima jabuku iz posude za voće. „Imate sreće.“
„Znam da imamo.“ Poverljivo ga pogledam. „Znaš, Luk i ja smo toliko usklađeni da nas ponekad veže… šesto čulo.“
„Stvarno?“ Deni pilji u mene. „Ozbiljno?“
„Aha. Znam šta će reći, ili na neki način osećam kada će doći…“
„Kao energija?“
„Valjda.“ Ležerno sležem ramenima. „To je dar. Nisam ga baš previše proučavala…“
„Pozdrav, Obi van Kenobi“, izgovara duboki glas iza nas, a Deni i ja poskočimo od straha. Okrenem se i ugledam Luka kako stoji na vratima i smeška se kao da mu je zabavno. Lice mu je rumeno od hladnoće, a u tamnoj kosi zadržale su se pahuljice. Tako je visok da mi se soba odjednom uči ni malenom.
„Luk!“, uzviknem. „Prepao si nas!“
„Izvinite“, kaže. „Pretpostavio sam da ćeš osetiti moje prisustvo.“
„Da, pa nešto jesam osetila…“, uzvratim, pomalo prkosno.
„Naravno da jesi.“ Luk me ljubi. „Zdravo, Deni.“
„Zdravo“, pozdravlja Deni posmatrajući Luka kako skida svoj tamnoplavi kaput od kašmira, a onda istovremeno otkopčava manšete i olabavljuje kravatu, sigurnim, spretnim pokretima.
Jednom kad smo bili potpuno pijani, Deni me je upitao: „Vodi li Luk ljubav isto kao što otvara šampanjac?“ Iako sam ciknula i udarila ga, i rekla mu da ga se to ne tiče, znala sam šta je mislio. Luk nikad nije šeprtljast, nikada ne okleva i nikad ne izgleda zbunjeno. Izgleda kao da uvek tačno zna šta hoće, i gotovo uvek to i dobije, bilo da je reč o veštom otvaranju boce šampanjca ili novom klijentu na poslu, ili u krevetu, za nas…
No. Nema veze. Reći ću samo da su mi se, otkako živimo zajedno, vidici proširili.
Sada on uzima poštu i brzo je pregleda. „Pa, kako si ti, Deni?“
„Dobro, hvala“, odgovara Deni i zagrize jabuku. „Kako je u svetu finansija? Jesi li video mog brata danas?“ Denijev brat Rendal radi u finansijskoj firmi, pa su Luk i on bili zajedno na ručku nekoliko puta.
„Danas nisam, ne“, odgovara Luk.
„U redu, pa kad ga vidiš“, kaže Deni, „pitaj ga je li se ugojio. Onako uzgred. Samo reci: ’Rendale, izgledaš popunjeno.’ I onda stavi neku primedbu na glavno jelo koje je izabrao. Progoni ga paranoičan strah da će se ugojiti. Strašno je zabavan.“
„Bratska ljubav“, zapaža Luk. „Divno je to, zar ne?“ Dovršava pregledanje pošte i pogleda me mršteći se malčice.
„Beki, zar nije stigao izveštaj s našeg zajedničkog računa?“
„Ovaj… ne. Nije još“, umirujem ga smeškom. „Mislim da bi sutra trebalo da stigne!“
To baš nije istina. Izveštaj s našeg zajedničkog računa stigao je juče, ali sam ga odmah ubacila u svoju fioku s donjim vešom. Malo su me zabrinule neke stavke na listi, pa ću prvo videti mogu li kako da popravim situaciju. Stvar je u tome da, uprkos onome što sam rekla Deniju, počinjem da uviđam kako je sve to oko zajedničkog računa pomalo škakljivo.
Nemojte pogrešno da me shvatite, ja jesam za podelu novca. U stvari, ruku na srce, volim da delim Lukov novac. Odmah me preplave uzbuđenje i energija! Samo ne volim kad me on iznenada pita: „Na šta si potrošila sedamdeset dolara u Blumingdejlu?“, a ja ne mogu da se setim. Zato sam osmislila potpuno novu taktiku, veoma laku i delotvornu.
Jednostavno prospem nešto po izveštaju, tako da Luk ne može da ga pročita.
„Idem da se istuširam“, kaže Luk skupljajući poštu. Već je izlazio iz sobe, kad naglo zastade. Polako se okrenuo i zagledao u koktel-bar kao da ga tek sada prvi put vidi.
„Šta je to?“, pita me lagano.
„Kućni koktel-bar!“, veselo odgovaram.
„Odakle on tu?“
„Pa, ovaj… u stvari, danas sam ga kupila.“
„Beki…“ Luk zatvara oči. „Zar se nismo dogovorili da nema više kupovanja gluposti?“
„To nije glupost! Iz tridesetih je! Možemo da mućkamo fantastične koktele svako veče!“ Potpuno se izgubim kad mu vidim ovakav izraz na licu, pa se onda razblebećem. „Vidi, znam da smo rekli kako više nema kupovanja nameštaja. Ali ovo je drugačije. Mislim, kad ugledaš jedinstven primerak poput ovog, moraš da ga zgrabiš!“
Ućutim i ugrizem se za usnu. Luk ćutke prilazi ormariću. Rukom prelazi po površini, a onda, bez reči, uzima šejker u ruke.
„Luk, mislila sam da bi bilo zabavno! Mislila sam da će ti se svideti. Tip u radnji mi je rekao kako imam dobro oko…“
„Stvarno dobro oko“, ponovi Luk kao da ne veruje.
Glasno uzdahnem i vrisnem kada je bacio šejker u vazduh, i zgrčim se očekujući da će pasti na pod, ali Luk ga spretno hvata. Deni i ja smo zinuli kada ga je opet bacio u vazduh, zavrteo i spustio niz ruku.
Ne verujem. Živim s Tomom Kruzom.
„Jedno leto sam radio kao konobar“, objašnjava Luk i osmehuje se.
„Nauči me kako se to radi!“, uzbuđeno ciknem. „Želim da znam.“
„I ja takođe!“, uzviknu Deni. Uzima drugi šej ker, nespretno ga zavrti i baci prema meni. Pokušam da ga uhvatim, ali mi promakne i padne na sofu.
„Nespretnjakovićko!“, ruga mi se Deni. „Hajde, Beki. Moraš da vežbaš hvatanje buketa na venčanju.“
„Ne moram!“
„Naravno da moraš. Zar ne želiš da budeš sledeća?“
„Deni…“ Pokušavam da se bezbrižno nasmešim.
„Vas dvoje bi bez sumnje trebalo da se venčate“, nastavlja Deni, ne obraćajući nimalo pažnje na moje besne poglede. Uzima šejker i prebacuje ga iz ruke u ruku. „Savršeno je. Pogledajte se. Živite zajedno, ne želite da se poubijate, niste čak ni u kakvom srodstvu… Sašio bih ti neverovatnu haljinu…“ Ostavlja šejker i gleda me usredsređeno. „Slušaj, Beki. Obećaj mi da ću ti, kad se budeš udavala, ja kreirati haljinu.“
Ovo je grozno. Ako ovako nastavi, Luk će misliti da ga pritiskam. Mogao bi čak i da pomisli kako sam nagovorila Denija da namerno pokrene tu priču.
Nekako moram da povratim ravnotežu. Brzo.
„U stvari, ja ne želim da se udam“, čujem sebe kako govorim. „Bar ne još deset godina.“
„Stvarno?“ Deni izgleda zatečeno. „Ne želiš?“
„Zar?“ Luk me gleda s izrazom koji ne mogu da protumačim. „Nisam to znao.“
„Nisi?“, odgovaram pokušavajući da zvučim ravnodušno. „E pa, sad znaš.“
„Zašto ne želiš da se udaš još deset godina?“, pita me Deni.
„Pa, ovaj…“ Pročistim grlo. „Pa želim pre toga još svašta da uradim. Želim da se usredsredim na karijeru, i želim… da istražim šta sve umem… i… da prvo upoznam pravu sebe… i… postanem cela… ovaj… potpuna ličnost.“
Ućutim i pomalo prkosno pogledam Luka, koji me ispitivački posmatra.
„Shvatam“, kaže i klimne glavom. „Pa, to zvuči razborito.“ Pogleda šejker u svojoj ruci, a onda ga spusti. „Idem da se spakujem.“
Čekaj malo. Nije trebalo da se složi sa mnom.


PREDBRAČNI UGOVOR
između Rebeke Blumvud i Luka Brendona
sklopljen 22. juna 2002.
(nastavak)

5. Zajednički bankovni račun

5.1. Zajednički bankovni račun koristi se za neophodne izdatke u domaćinstvu.
„Neophodni izdaci u domaćinstvu“, po de?niciji, uključuju Miju Miju
suknju, cipele i druge delove odeće posebno važne mladi.

5.2. Mladina odluka, koja se tiče tih troškova, konačna je u svim slučajevima.

5.3. Pitanja vezana za zajednički bankovni račun mladoženja neće postavljati
mladi bez upozorenja, nego pismeno, s dvadesetčetvoročasovnim
rokom za odgovor.


6.1. Mladoženja će pamtiti sve rođendane i godišnjice i obeležiće te datume
iznenadnim poklonima.*

6.2. Mlada će pokazati iznenađenje i zadovoljstvo mladoženjinim izborom
Mlada će se truditi, najviše što može, da održava red i čistoću u bračnom
domu. MEĐUTIM, nepoštovanje ove stavke neće se smatrati raskidom

Prevoz
Mladoženja neće komentarisati nevestine vozačke sposobnosti.

9. Društveni život

9.1. Mlada neće tražiti od mladoženje da pamti imena i bivše romantične
veze svih njenih prijatelja, uključujući i one koje nikad nije upoznao.

9.2. Mladoženja će se truditi najviše što može da svake nedelje odvoji
određeno vreme za odmaranje i opuštajuće aktivnosti.

9.3. Kupovina se smatra opuštajućom aktivnošću.

* Poklone iznenađenja mlada će diskretno označiti u katalozima i časopisima, koji će biti
ostavljeni po bračnom domu nedeljama pre određenog datuma.

  • Prevodilac: Tea Jovanović
  • Edicija: Kupoholičarka
  • Izdanje: 1
  • Godina: 2005
  • Jezik: Srpski jezik
  • Vrsta uveza: Meki uvez
  • Pismo: Latinica
  • Veličina: 130x200
  • Zemlja porijekla: Srbija
  • Stanje: Nova

Detalji

Taman se čini da se u životu Beki Blumvud sve odvija glatko. Ima posao iz snova - kao lični savjetnik za kupovinu troši pare drugih ljudi, a još joj i plaćaju za to. Živi sa svojim momkom Lukom u divnom stanu na Menhetnu. Čak su otvorili i zajednički račun u banci (mada ne mogu sasvim da se slože da li se suknja Miju miju ubraja u izdatke za domaćinstvo). A onda je Luk prosi - i život odjednom postaje grozničav. Bekina mama želi da joj se kći uda u roditeljskom domu, i to u njenoj staromodnoj kitnjastoj vjenčanici. Lukova majka želi da priredi nezaboravno ekstravagantno vjenčanje u hotelu Plaza, pretvorenom u začaranu šumu iz Uspavane ljepotice, uz muzičku pratnju Njujorške filharmonije. Beki zna da mora da sjedne i odluči - ali da budemo iskreni, mnogo je zabavnije isprobavati torte, probati haljine i birati svadbene poklone. Vrijeme prolazi, planovi se prave s obije strane Atlantika i ona uskoro shvata da je u nevolji... Kupoholičarka staje na ludi kamen... a to se radi samo jednom u životu. Zar ne? „Skoro sam plakala od smijeha.“ Dejli mejl „Duhovito štivo koje će vas sigurno zabaviti.“ Glamur ODLOMAK DRUGA UDRUŽENA BANKA VOLSTRIT 300 NJUJORK Gđica Rebeka Blumvud Stan B Zapadna 11. ulica 251 Njujork 7. novembar 2001. Draga gospođice Blumvud, Novi zajednički račun broj: 5039 2566 2319 Sa zadovoljstvom potvrđujemo Vaš novi zajednički račun s g. Lukom Dž. Brendonom, pa Vam u prilogu dostavljamo potrebnu dokumentaciju. Debitnu kreditnu karticu šaljemo Vam odvojeno. Mi u Drugoj udruženoj banci ponosimo se svojim visokoindividualnim pristupom klijentima. Molimo Vas, ako imate pitanja, pozovite me u bilo koje vreme, a ja ću se potruditi da Vam pomognem. Ništa nije previše sitno da bih se ja pobrinuo za to. Srdačan pozdrav! S poštovanjem, Volt Pitman Direktor za usluge klijentima DRUGA UDRUŽENA BANKA VOLSTRIT 300 NJUJORK Gđica Rebeka Blumvud Stan B Zapadna 11. ulica 251 Njujork 12. decembar 2001. Draga gospođice Blumvud, Hvala za pismo od 9. decembra u vezi s Vašim zajedničkim računom s g. Lukom Dž. Brendonom. Slažem se s Vama da odnos banke i klijenta treba da bude prijateljski i saradnički, a uzgred da odgovorim na Vaše pitanje, moja omiljena boja je crvena. Nažalost, ne mogu da prestilizujem stavke na Vašem predstojećem izveštaju s računa, kako ste zatražili. Ta određena dugovna stavka pojaviće se pod nazivom „Prada, Njujork“, i nemoguće ju je promeniti u „račun za benzin“. Srdačan pozdrav, Volt Pitman Direktor za usluge klijentima DRUGA UDRUŽENA BANKA VOLSTRIT 300 NJUJORK Gđica Rebeka Blumvud Stan B Zapadna 11. ulica 251 Njujork 7. januar 2002. Draga gospođice Blumvud, Hvala Vam za Vaše pismo od 4. januara u vezi s Vašim zajedničkim računom s g. Lukom Dž. Brendonom, i za čokolade koje moram da Va m vratim. Slažem se da je teško voditi računa o svakoj sitnoj kupovini i žao mi je što se „slučajno dogodio jedan sitan nesporazum“ između vas. Nažalost, nemoguće je razdvojiti obračun, kako ste predložili, i Vama poslati Vašu polovinu, a g. Brendonu njegovu, i to „zadržati kao našu malu tajnu“. O svim dohocima i izdacima zajedno se izveštava. Zato se i zove zajednički račun. S poštovanjem, Volt Pitman Direktor za usluge klijentima 1 U redu. Ne paniči. Možeš ti to. Sto posto. Samo treba malo da manevrišeš ulevo, malo podigneš i jače gurneš… Mislim, ma hajde. Pa, zar je tako teško ugurati kućni koktel-bar u njujorški taksi? Odlučnije hvatam polirano drvo, duboko uzdahnem i još jednom neuspešno gurnem. U Grinič Vilidžu je vedar zimski dan, od onih kad vam se čini da je vazduh poput paste za zube i svaki udisaj boli. Ljudi hodaju zamotani šalovima preko glava, a ja se znojim. Lice mi je zajapureno, a kosa mi je ispala ispod novog kosek šešira na lice. Svesna sam da me svi koji sede u kafiću Džo-Džo na suprotnoj strani ulice sa zanimanjem posmatraju. Ali neću odustati. Znam da ću uspeti da ga uguram. Moram, jer nema šanse da platim skupu dostavu, a živim blizu. „Neće ući.“ Taksista izbaci glavu kroz prozor i značajno me pogleda. „Hoće! Ugurala sam prve dve noge…“ Očajnički guram. Kad bih mogla da nateram druge dve unutra. Ovo je kao kada vodiš psa veterinaru. „Uz to, nisam osiguran…“, dodao je. „Bez brige! Stanujem samo nekoliko ulica dalje. Držaću ga celim putem. Biće sve u redu.“ Taksista podiže obrvu i pročačka zube prljavom čačkalicom. „Mislite da ćete ući zajedno s tim?“ „Uguraću se! Nekako.“ Besno još jednom poguram koktel-bar koji se zaglavljuje između sedišta. „Hej! Oštetite li auto, plaćate popravak.“ „Izvinite“, kažem zadihano. „U redu, gledajte, probaću iz početka. Mislim da sam počela da ga uguravam s pogrešne strane…“ Najpažljivije št o mogu podižem prednji deo koktel-bara i izvučem ga iz taksija na trotoar. „Šta je to, do đavola?“ „Koktel-bar iz 1930! Gledajte, gornja ploča se spušta…“ Otkačim prednji poklopac i ponosno pokazujem art deko pribor u kome možeš da se ogledaš. „Ovde stavite čaše… a ovo su dva šejkera…“ S divljenjem ih ponovo pogladim. Onu sekundu kada sam ga ugledala u izlogu Arturove antikvarnice, morala sam da ga imam. Znam da smo se Luk i ja dogovorili da više nećemo kupovati nameštaj za stan, ali ovo je drugačije. Pravi mali koktel-bar, baš kao u filmovima Freda Astera i Džindžer Rodžers! Savršeno će nam ulepšati večeri. Svako veče Luk i ja ćemo praviti martinije, plesati uz stare hitove i posmatrati zalazak sunca. Prava uživancija! Moraćemo da kupimo onaj starinski gramofon s velikom trubom i počnemo da skupljamo gramofonske ploče od 78 obrtaja u minutu, a ja ću nositi one predivne staromodne haljine za čajanke. Možda će nam svako veče dolaziti gosti na koktele. Postaćemo poznati po soareima punim duha. Njujork tajms će pisati o nama! Da! Elegantna promena – ponovo u modi koktel sati u Vest Vilidžu. Otmeni britanski par Rebeka Blumvud i Luk Brendon… Čujem kako se vrata sa škljocajem otvaraju i, još opijena fantazijom, vidim kako taksista izlazi iz automobila. „Hvala“, kažem zahvalno. „Dobro bi mi došla pomoć. Kad biste imali uže, mogla bih da ga zavežem na krov…“ „Nema krova. Nema vožnje.“ S treskom zatvori zadnja vrata dok ja šokirano gledam kako se vraća za volan. „Ne možete tek tako da odete! Postoji zakon! Morate da me povezete. Tako je rekao gradonačelnik!“ „Gradonačelnik nije spominjao koktel-barove.“ Zakoluta očima i upali motor. „Ali kako da ga odnesem kući?“, vičem ogorčeno. „Čekajte! Vratite se!“ Međutim, taksi je već odzujao niz ulicu, dok sam ja ostala s ormarićem na trotoaru, pitajući se šta ću sad. Dobro. Smisliću nešto. Možda bih mogla sama da ga odnesem kući. Pa nije tako daleko. Raširila sam ruke najviše što mogu i uspela da obgrlim orma rić. Polako ga podižem, napravim korak i odmah ga spustim. Bože, kako je težak. Mislim da sam istegla mišić. U redu, neću moći sama da ga nosim, ali mogu lako da ga doguram do kuće. Ako za koji centimetar pomerim dve noge napred… pa onda druge dve… Da. To će ići. Malčice je sporo, ali ako nastavim… ako uhvatim ritam… Leva strana napred… desna strana napred… Fora je u tome da se ne zabrinjavam oko toga koliko sam prevukla, bitno je da napredujem. Verovatno ću ubrzo biti kod kuće. Dve tinejdžerke u postavljenim kaputima prolaze pored mene i smejulje se, ali previše sam usredsređena na pomeranje da bih reagovala. Leva strana napred… desna strana napred… „Izvinite“, čujem oštar, uzrujan glas. „Možete li da se pomerite?“ Okrenem se i s užasom ugledam ženu s bejzbol kapom i u tenis patikama kako mi se približava držeći na uzici desetak pasa različitih visina i oblika. Zaboga! Ne razumem kako ljudi ne umeju da šetaju sopstvene pse? Mislim, ako ti se ne sviđa hodanje, nabavi sebi mačku. Ili akvarijum s tropskim ribicama. Evo ih, kevću, laju, uvrću povoce… ma, ne mogu da verujem! Pudlica je podigla nogu na moj predivni koktel-bar! „Prestani!“, izdirem se. „Sklonite tog psa!“ „Dođi, Flo“, pozva je žena i ošinu me zlokobnim pogledom odvodeći pse. Ovo nema smisla. Pogledaj dokle sam stigla. Nisam čak prošla ni izlog Arturove antikvarnice, a već sam izmorena. „Pa“, čujem opor glas ispred sebe. „Možda biste ipak želeli dostavu?“ Dignem pogled i ugledam Artura Grejama, vlasnika Arturove antikvarnice, naslonjenog na vrata radnje, kicoški obučenog, u sakou i s leptir-mašnom. „Nisam sigurna.“ Naslonim se na ormarić, kao da me to uopšte ne brine. Kao da imam nebrojene mogućnosti, uključujući i ovu da neko vreme stojim na trotoaru. „Možda.“ „Sedamdeset pet dolara, bilo gde na Menhetnu.“ Najradije bih zacvilela, jer ne živim bilo gde na Menhetnu! Ja sam tu odmah iza ugla! Artur mi se neumoljivo smeška. Zna da je pobedio. „U redu“, napokon priznajem poraz. „To je dobra ideja.“ Artur pozva čoveka u farmerkama koji mi preko volje priđe i podiže koktel-bar kao da je od papira. Ulazim za njima u toplu, natrpanu antikvarnicu. Opet razgledam stvari, iako sam bila tu pre desetak minuta. Jednostavno obožavam ovo mesto. Kud god da se okrenem, ugledam nešto što bih htela da imam. Poput one fantastične izrezbarene stolice ili ručno obojenog prekrivača od baršuna… ma pogledaj onaj zapanjujući starinski sat! Ovde su svaki dan nove stvari. Ne dolazim ovamo svaki dan. Samo… znate, pretpostavljam. „Dobru stvar ste kupili“, kaže Artur pokazujući na kućni koktel-bar. „Očigledno je da imate veoma dobro oko.“ Smeši mi se i ispisuje nešto na računu. „Nisam baš uverena u to“, odgovaram, skromno slegnuvši ramenima. Iako je, pretpostavljam, istina da imam prilično dobro oko. Imala sam običaj da s mamom svake nedelje gledam seriju Antiques Road Show,* pa sam verovatno nešto naučila. „Ono je lep komad“, kažem upućeno, pokazujući ka velikom ogledalu pozlaćenog okvira. „Da“, kaže Artur. „Moderan, naravno…“ „Naravno“, složih se brzo. Mislim, znala sam da je moderan. Htela sam da kažem kako je lep komad imajući u vidu to da je moderan. „Jeste li zainteresovani za pribor za koktel-bar iz tridesetih koji bi odlično išao uz vaš ormarić?“ Artur me pogleda. „Visoke čaše za viski i sodu… bokali… Dobićemo divne primerke.“ „O, da!“ Smešim mu se ozareno. „Nego šta!“ Visoke čaše iz tridesetih! Pa ko bi hteo da pije koktele iz nekih bednih modernih čaša kada postoje antikne? Artur otvara svoju veliku knjigu u kožnom povezu s natpisom „Kolekcionari“, a ja osetih kako sam zablistala od ponosa. Kolekcionar sam! Odrasla sam osoba! „Gđica R. Blumvud… pribor za koktel-bar iz tridesetih. Imam vaš broj, pa čim nam nešto stigne, javiću vam.“ Artur pogledom prelete stranicu. „Vidim da vas zanimaju i vaze od venecijanskog stakla?“ „Ovaj… da.“ Zaboravila sam da skupljam te vaze. U s tvari, nisam sigurna ni gde je ona koju sam nedavno kupila. „I džepni satovi iz devetnaestog veka…“, prstom prelazi po spisku. „Grnčarija protestantske sekte šejkera… vezeni jastuci…“ Pogleda me. „Zanima li vas sve to još uvek?“ „Pa…“, pročistim grlo. „Iskreno, džepni satovi me više toliko ne zanimaju. Niti šejkerske stvari.“ „Shvatam. A viktorijanske kašičice za pekmez?“ Kašičice za pekmez? Za šta mi je, do đavola, bila potrebna gomila starih kašičica za pekmez? „Znate šta?“, kažem zamišljeno. „Mislim da ću zasad ostati pri priboru za koktel-bar iz tridesetih. Volela bih da napravim dobru kolekciju.“ „Mislim da ste pametno odlučili“, smeši mi se i precrtava ostale stvari sa spiska. „Vidimo se opet.“ Konačno izlazim iz radnje. Zapljusne me talas hladnog vazduha, a počele su da promiču i pahulje. Ne smeta to meni, ja blistam od zadovoljstva. Mislim, kako sam dobro uložila lovu! Pravi kućni koktel-bar iz tridesetih, a uskoro ću imati i pribor uz njega iz istog perioda! Tako sam zadovoljna sobom. Po šta sam ono uopšte izašla napolje? Ah, da. Po dva kapućina. Već godinu dana živimo zajedno u Njujorku, u stanu u Zapadnoj 11. ulici, u stvarno prijatnom delu grada punom zelenila. Sve kuće imaju male ukrašene balkone, kamene stepenice do ulaznih vrata i red drveća uz ulicu. Tačno preko puta nas živi neko ko svira džez na klaviru. Za letnjih večeri popnemo se na krovnu terasu koju delimo s komšijama, sednemo na jastučiće, pijuckamo vino i slušamo. (Barem jednom jesmo.) Kad sam ušla u zgradu, ugledala sam u predvorju gomilu pošte i brzim pogledom preletela po kovertama. Dosadno… Dosadno… Britanski Vog! Ha! Ups! Račun moje kartice iz prodavnice Saks na Petoj aveniji. Nekoliko trenutaka gledam u koverat, a onda ga sklanjam u tašnu. Ne skrivam ga, jednostavno nema smisla da ga Luk vidi. Nedavno sam pročitala veoma dobar članak pod naslovom „Previše informacija?“ u kome piše da treba „isfiltrirati“ dnevne događaje, a ne svom partneru govoriti svaku sitnicu i opterećivati njegov ili njen ionako umoran mozak. Pisalo je kako dom treba da bude utočište, i kako niko ne mora da zna ama baš sve. Što, kad bolje razmislite, ima smisla. I zato ja u poslednje vreme mnogo filtriram, uglavnom zamorne, svakodnevne sitnice poput… pa, poput računa od kartica, koliko sam zaista platila cipele… I znate šta? Teorija je sasvim dobra, jer se promena u našoj vezi zaista oseća. Ostatak pošte stavljam pod ruku i penjem se. Nema pisama iz Engleske, ali danas ih i ne očekujem, jer večeras… pogodite šta? Letimo kući! Idemo na venčanje moje najbolje prijateljice Suz! Jedva čekam! Udaje se za Tarkvina. On je stvarno drag momak koga poznaje celog života. (U stvari, rođak joj je. Ali sve je zakonito. Proverili su.) Venčanje se održava u kući njenih roditelja u Hempširu. Biće šampanjca, konj i kočija… i najbolje od svega, ja sam deveruša! Na samu pomisao osetim čežnju. Toliko se radujem, ne samo zato što ću biti deveruša nego i zato što ću videti Suz, svoje roditelje i dom. Juče sam pomislila kako već šest meseci nisam bila u Engleskoj, što mi se odjednom učinilo veoma dugo. Propustila sam kada su tatu izabrali za upravnika golf-kluba, što mu je bila životna želja. Propustila sam i onaj skandal kad je Šioban ukrala crkvi novac za krov i otputovala na Kipar. A najgore od svega, propustila sam Suzinu veridbu, iako je dve sedmice kasnije došla u Njujork da mi pokaže prsten. Nije da mi to mnogo smeta, jer se ovde ludo zabavljam. Posao kod Barnisa je savršen i život u Vest Vilidžu je savršen. Volim šetnje uskim zabitim ulicama, kupovanje kolačića subotom ujutru u pekari Magnolija i šetnju nazad preko pijace. U stvari, volim sve u Njujorku. Osim Lukove mame. Ali ipak. Domaće ognjište je domaće ognjište. Kad se popnem na drugi sprat, čujem muziku iz našeg stana i osetim kako sva drhtim od iščekivanja. To se sigurno Deni zaradio. Sigurno ju je već završio! Haljina je gotova! Deni Kovic živi iznad nas, u stanu svog brata. Postao mi je najbolji prijatelj otkako živim u Njujorku. Odličan je kreator, stvarno talentovan, ali još nije baš tako slavan. U stvari, da budem iskrena, uopšte nije slavan. Pet godina posle završetka dizajnerske škole, on još čeka svoju veliku priliku. Ali, kako sam kaže, teže je uspeti kao kreator nego kao glumac. Ako ne poznaješ prave ljude ili ti tata nije jedan od Bitlsa, zaboravi na uspeh. Baš mi je žao, jer on ga zaista zaslužuje. Čim me Suz pitala hoću li da joj budem deveruša, odmah sam ga zamolila da mi sašije haljinu. Što je super, jer će na venčanju vrveti od bogatih i važnih gostiju, pa se nadam da će me gomila njih pitati čiju haljinu nosim, a onda će pričati o njoj i Deni će postati slavan! Jedva čekam da vidim šta je napravio. Skice koje mi je pokazao bile su zapanjujuće. Naravno, ručno rađena haljina ima mnogo više detalja od konfekcijske i zahteva veliku veštinu. Gornji deo biće čvrst, ručno vezeni korset, a Deni je predložio da u obliku čvorića ljubavi prišije poludrago kamenje koje simbolizuje mesec rođenja svakog prisutnog gosta, što je potpuno originalno. Jedino me malčice brine – samo mala sumnja – to što je venčanje za dva dana, a ja još nisam probala haljinu. Niti sam je videla. Jutros sam mu pozvonila na vrata da ga podsetim kako danas putujem u Englesku. Kad se napokon doteturao da mi otvori, obećao mi je da će je završiti do ručka. Rekao mi je kako uvek pušta da mu ideje vru do poslednjeg trenutka – a onda mu adrenalin skoči, dobije inspiraciju i radi neverovatno brzo. Naprosto, on tako radi, uverio me je, i uvek je dosad završavao na vreme. Otvaram vrata i veselo doviknem: „Zdravo!“ Nema odgovora, pa ulazim u našu svenamensku dnevnu sobu. S radija trešti Madona, na televizoru MTV, a Denijev neobični pas-robot pokušava da se popne na sofu. Povijen nad šivaćom mašinom, u oblaku zlatne svile, Deni čvrsto spava. „Deni?“, kažem očajna. „Hej, probudi se.“ Trgnuvši se, on se uspravlja i trlja mršavo lice. Kovrdžava kosa mu je razbarušen a, a bledoplave oči još su krvavije nego što su bile jutros kada mi je otvorio vrata. Na usukano telo navukao je staru sivu majicu, a koščato koleno viri mu iz pocepanih farmerki zajedno s krastom koju je zaradio dok je preko vikenda vozio rolšue. Izgleda kao neobrijani desetogodišnjak. „Beki!“, uzvikne smušeno. „Zdravo! Šta ćeš ti ovde?“ „Ovo je moj stan, ako nisi zaboravio. Ovde radiš jer je u tvom pregoreo osigurač.“ „Aha, da!“ Smeteno zvera unaokolo. „Tačno.“ „Je l’ si dobro?“ Nervozno se zapiljim u njega. „Donela sam kafu.“ Dodajem mu šoljicu i on odmah otpije nekoliko velikih gutljaja. Onda mu se oči zaustaviše na gomili pošte u mojoj ruci i on prvi put danas izgleda budan. „Hej, je l’ ti to britanski Vog?“ „Hm… jeste“, odgovaram i odlažem ga van njegovog domašaja. „Pa, kako napreduje haljina?“ „Super! Sve je pod kontrolom.“ „Mogu li da je probam?“ Tišina. Deni gleda u zlatnu svilu ispred sebe kao da je nikada pre nije video. „Ne, ne još“, promuca na kraju. „Ali biće gotova na vreme?“ „Naravno! Apsolutno!“ Spušta stopalo na papučicu i šivaća mašina zazuji. „Znaš šta?“, prodra se nadglasavajući buku. „Dobro bi mi došla čaša vode.“ „Stiže!“ Žurim u kuhinju, odvrćem slavinu i sačekam da voda malo oteče. Vodovodne instalacije u ovoj zgradi malo su čudne i stalno govorimo gospođi Vots, vlasnici, da ih popravi. Ali ona živi kilometrima daleko, na Floridi, i čini se da je to baš i ne zanima. Ako to izuzmemo, stan je predivan. Prema njujorškim standardima ogroman je, s drvenim podovima, kaminom i velikim prozorima od poda do tavanice. (Naravno da mama i tata uopšte nisu bili impresionirani kada su došli da me posete. Prvo nisu mogli da shvate zašto ne živimo u kući. Onda nisu mogli da razumeju zašto je kuhinja tako mala. Onda su gunđali kako je šteta što nemamo dvorište, i znam li da se komšija Tom preselio u kuću s četvrt jutra okućnice? Mislim, stvarno. Da imaš četvrt jutra u Njujorku, neko bi izgradio deset blokova po slovnih zgrada na tome.) „U redu! Pa kako…“, vraćam se u dnevnu sobu i zastajem. Šivaća mašina više ne radi, a Deni čita Vog. „Deni!“, zacvilim. „A moja haljina?“ „Jesi li videla ovo?“, pita me Deni, upirući prstom u stranicu. „Kolekcija Hamiša Fargla pokazuje njegovu uobičajenu živost i snalažljivost“, čita on naglas. „Ma daj! On uopšte nije talentovan. Nimalo. Znaš, išli smo zajedno u školu. Ukrao mi je ideju…“, pogleda me skupljenih očiju. „Prodaju li ga u Barnisu?“ „Ovaj… ne znam“, slažem. Deni je načisto opsednut pitanjem čije se stvari prodaju u Barnisu. To je jedino što on želi na ovom svetu. Samo zato što tamo radim kao savetnik za kupovinu, on misli kako mogu da mu ugovorim sastanak sa šeficom prodaje. U stvari, i jesam mu ugovorila sastanak sa šeficom prodaje. Na prvi je zakasnio nedelju dana, a dotle je ona već odletela u Milano. Drugi put joj je pokazao jaknu s koje je, kad je probala da je obuče, otpala sva dugmad. Oh, bože! Gde mi je bila pamet kad sam ga zamolila da mi napravi haljinu? „Deni, reci mi. Hoće li haljina biti gotova?“ Dug tajac. „Mora li zaista da bude gotova danas?“, pita me na kraju. „Ono, doslovce baš danas?“ „Avion mi poleće za šest sati!“, glas mi se pretvorio u vrisak. „Izlazim pred oltar za manje od…“ Stanem i odmahnem glavom. „Gledaj, ne brini. Obući ću nešto drugo.“ „Nešto drugo?“ Deni odloži Vog i bledo me gleda. „Kako to misliš, nešto drugo?“ „Pa…“ „Otpuštaš me?“ Zuri u mene kao da sam mu rekla da se naš desetogodišnji brak upravo raspao. „Samo zato što sam malo prekoračio rok?“ „Ne otpuštam te! Ali, mislim, ne mogu da budem deveruša bez haljine!“ „Šta ćeš drugo da obučeš?“ „Pa…“ Od nelagode lomim prste. „Imam jednu haljinicu za ne daj bože u ormaru…“ Ne mogu da mu kažem kako ih, u stvari, imam tri. I još dve su rezervisane kod Barnisa. „Čiju?“ „Pa… Done Karan“, odgovorim preplavljena krivicom. „Done Karan?“ Po glasu mu se čuje da se oseća iznevereno. „Draža ti je Dona Karan od mene?“ „Naravno da nije! Ali barem je tu, sašivena…“ „Nosi moju haljinu!“ „Deni…“ „Nosi moju haljinu! Molim te!“ Baca se na pod i vuče se na kolenima prema meni. „Biće gotova. Radiću dan i noć.“ „Nemamo dan i noć! Imamo oko… tri sata.“ „Onda ću raditi sva tri sata. Završiću je!“ „Zar možeš da napraviš vezeni korset s fišbajnima za tri sata?“, sumnjičavo ga pitam. Deni izgleda zbunjeno. „Pa… ovaj… moraćemo malo da promenimo kreaciju…“ „Kako?“ Nekoliko trenutaka lupka prstima, a onda me pogleda. „Imaš li običnu belu majicu?“ „Majicu?“ Ne mogu da sakrijem svoj očaj. „Biće super. Obećavam.“ Spolja dopre zvuk kamiona koji se zaustavio pred kućom i on pogleda kroz prozor. „Hej, jesi li kupila još jedan antikvitet?“ Sat kasnije gledam se u ogledalu. Imam na sebi suknju od zlatne svile krojenu u pun krug i dugačku do poda i top od bele majice koja je sad potpuno neprepoznatljiva. Deni je s nje skinuo rukave, našio šljokice, nabrao porube, stvorio linije kojih nije bilo i, zapravo, pretvorio je u najlepši top koji sam ikada videla. „Predivna je!“ Veselo mu se nacerim. „Predivna! Biću najmodernija deveruša na svetu!“ „Dobra je, je l’ da?“ Deni nemarno sleže ramenima, ali vidim da je i on zadovoljan. Iskapila sam poslednji gutljaj koktela. „Kako je ukusan. Da smućkamo još jedan?“ „Šta je bilo u njemu?“ „Ovaj…“ Pogledam ka naslaganim flašama na koktel-baru. „Nisam sigurna.“ Potrajalo je dok su ormarić doneli uza stepenice i uneli u stan. Iskreno, malo je veći nego što sam mislila, tako da nisam sigurna hoće li stati u ono malo udubljenje iza sofe gde sam nameravala da ga stavim. Svejedno, izgleda fantastično! Ponosno stoji na sredini sobe i već smo ga dobro upotrebili. Deni se popeo sprat više i ispraznio bar svog brata Rendala, a ja sam donela sva pića koja sam našla u kuhinji. Oboje smo popili po jednu margaritu, gimlit i moj izum nazvan „blumvud“, čiji su sastojci votka, sok od pomorandže i bombonice M&M koje se vade kašičicom. „Daj mi opet top. Želim čvršće da pritegnem ovo rame.“ Skidam top bez imalo srama, dodajem mu ga i oblačim svoj džemper. Mislim, pa to je samo Deni. Udenuo je konac u iglu i počeo stručno da ušiva porub majice. „Znači, onaj čudni rođak ženi se tvojom prijateljicom“, zaključuje. „Otkud to?“ „Nisu čudni!“ Na trenutak oklevam. „Pa, u redu, Tarkvin jeste pomalo čudan. Ali Suz uopšte nije čudna. Ona mi je najbolja prijateljica!“ Deni podiže obrvu. „Pa zar nisu mogli da nađu s nekim drugim da se venčaju, nego su morali baš iz porodice? Je l’ to bilo kao: ’U redu, mama je zauzeta… sestra mi je predebela… pas… hm, ne sviđa mi se frizura…’“ „Prestani!“, viknem, ali ne mogu da se suzdržim od smeha. „Odjednom su shvatili da su suđeni jedno drugome.“ „Kao u Kad je Hari sreo Seli.“ Glas mu dobija boju kao u filmskim najavama. „Bili su prijatelji. Potiču iz istog rodoslovnog stabla.“ „Deni…“ „U redu“, popušta on i preseče konac. „Šta je s tobom i Lukom?“ „Šta s nama?“ „Misliš li da ćete se venčati?“ „Ja… nemam pojma!“, promucam i osećam kako crvenim. „To mi uopšte nije palo na pamet.“ Što je potpuna istina. Pa, u redu! Nije baš potpuna istina. Možda mi je palo na pamet u nekim neobičnim situacijama. Možda sam samo nekoliko puta naškrabala „Beki Brendon“ u svoj notes, čisto da vidim kako to izgleda. I možda sam jedanput ili dvaput na brzaka prelistala časopis Venčanja Marte Stjuart. Iz puke radoznalosti. I možda sam pomislila na to kako se Suz udaje, a njih dvoje, Suz i Tarkvin, zabavljaju se kraće od mene i Luka. Ali, ono… Nije to bitno. Venčanja me uopšte ne interesuju. U stvari, da me Luk pita, verovatno bih mu odgovorila „ne“. Pa… u redu. Verovatno bih rekla „da“. Ali stvar je u tome što se to neće dogoditi. Luk ne želi da se ženi „još neko vreme, a možda i nikako“. Rekao je to pre tri godine u intervjuu za Telegraf koji sam našla u njegovoj fascik li s novinskim isečcima. (Nisam preturala po njegovim stvarima. Tražila sam gumicu.) Članak je uglavnom bio o njegovom poslu, ali su ga pitali i lične stvari. Uz njegovu sliku napisali su Brendon: brak na samom dnu liste. Što mi ne smeta. I na mojoj listi je na dnu. *** Dok Deni završava haljinu, ja obavljam kućne poslove. To jest, ubacujem prljave sudove od doručka u sudoperu gde mogu da se namaču, pobrišem nešto s pulta, a onda po boji raspoređujem začine na stalku. Taj posao me toliko ispunjava. Gotovo kao što je ranije umelo sređivanje flomastera. „Pa, je l’ vam teško da živite zajedno?“, pita me Deni ulazeći u kuhinju. „Ne.“ Iznenađeno ga pogledam. „Zašto pitaš?“ „Moja prijateljica Kristi pokušala je da živi sa svojim dečkom. Ispala je prava katastrofa. Samo su se svađali. Rekla je da ne zna kako to ljudima uopšte polazi za rukom.“ Ubacila sam teglicu s kimom pored božje travice (koji je đavo božja travica?), sva puna sebe. Istina je da Luk i ja gotovo i nemamo problema otkako živimo zajedno. (Osim, možda, incidenta kada sam krečila kupatilo i uflekala mu novo odelo tom bleštavozlatnom bojom. Ali to se ne računa, jer je Luk i sam posle priznao da je preterano reagovao, i da bi svako s iole razvijenim čulima video kako je boja još sveža.) Sad kad razmišljam o tome, možda se tu i tamo malčice posvađamo i oko toga koliko odeće kupujem. Može biti da Luk ponekad otvori vrata mog ormara i razdraženo priupita: „Hoćeš li ovo ikada obući?“ Možda se tu i tamo malčice sva… u stvari iskreno razgovaramo o tome koliko Luk radi. On vodi sopstvenu kompaniju za finansijske odnose s javnošću Brendon komunikacije, s predstavništvima u Londonu i Njujorku, i stalno se širi. Voli svoj posao i možda sam ga jednom ili dvaput optužila kako ga voli više od mene. Ali najvažnije je da smo oboje zreli, prilagodljivi ljudi koji o svemu mogu da popričaju i da se dogovore. Nedavno smo bili na ručku i dugo razgovarali, i ja sam iskreno obećala da ću manje kupovati, a Luk je i skreno obećao da će manje raditi. Posle je on otišao u svoju kancelariju, a ja u Din i Deluka da kupim večeru. (Tada sam naišla na odlično ekstra sveže maslinovo ulje sa smrvljenim pomorandžama, za koje moram da nađem recept.) „Na zajedničkom životu mora da se radi“, mudrujem ja. „Moraš biti tolerantan. Moraš i da daješ i da primaš.“ „Stvarno?“ „Pa da. Luk i ja delimo finansije, delimo kućne poslove… sve je stvar timskog rada. Poenta je u tome da ne možeš očekivati kako će sve biti kao pre. Moraš da se prilagodiš.“ „Stvarno?“, pita Deni sa zanimanjem. „Šta misliš, ko se više prilagođava, ti ili Luk?“ Na trenutak se zamislim. „Pa to je teško reći“, odgovaram. „Mislim da je s obe strane podjednako.“ „Pa, recimo… ove stvari.“ Deni pokazuje po pretrpanom stanu. „Je l’ većina njih tvoja ili njegova?“ „Hmm…“ Pogledom kružim po stanu, opažam svoje aromatične sveće, starinske čipkaste jastučiće i gomile časopisa. Na trenutak mi se pred očima stvori Lukov stan u Londonu, bez suvišnih stvari i besprekorno sređen. „Znaš…“, kažem na kraju. „Ponešto moje, ponešto njegovo…“ Što na neki način i jeste istina. Mislim, Luk još uvek ima svoj laptop u spavaćoj sobi. „Suština je u tome da između nas nema trzavica“, nastavljam. „Mi mislimo kao jedno. Mi jesmo jedno.“ „To je super“, kaže Deni i uzima jabuku iz posude za voće. „Imate sreće.“ „Znam da imamo.“ Poverljivo ga pogledam. „Znaš, Luk i ja smo toliko usklađeni da nas ponekad veže… šesto čulo.“ „Stvarno?“ Deni pilji u mene. „Ozbiljno?“ „Aha. Znam šta će reći, ili na neki način osećam kada će doći…“ „Kao energija?“ „Valjda.“ Ležerno sležem ramenima. „To je dar. Nisam ga baš previše proučavala…“ „Pozdrav, Obi van Kenobi“, izgovara duboki glas iza nas, a Deni i ja poskočimo od straha. Okrenem se i ugledam Luka kako stoji na vratima i smeška se kao da mu je zabavno. Lice mu je rumeno od hladnoće, a u tamnoj kosi zadržale su se pahuljice. Tako je visok da mi se soba odjednom uči ni malenom. „Luk!“, uzviknem. „Prepao si nas!“ „Izvinite“, kaže. „Pretpostavio sam da ćeš osetiti moje prisustvo.“ „Da, pa nešto jesam osetila…“, uzvratim, pomalo prkosno. „Naravno da jesi.“ Luk me ljubi. „Zdravo, Deni.“ „Zdravo“, pozdravlja Deni posmatrajući Luka kako skida svoj tamnoplavi kaput od kašmira, a onda istovremeno otkopčava manšete i olabavljuje kravatu, sigurnim, spretnim pokretima. Jednom kad smo bili potpuno pijani, Deni me je upitao: „Vodi li Luk ljubav isto kao što otvara šampanjac?“ Iako sam ciknula i udarila ga, i rekla mu da ga se to ne tiče, znala sam šta je mislio. Luk nikad nije šeprtljast, nikada ne okleva i nikad ne izgleda zbunjeno. Izgleda kao da uvek tačno zna šta hoće, i gotovo uvek to i dobije, bilo da je reč o veštom otvaranju boce šampanjca ili novom klijentu na poslu, ili u krevetu, za nas… No. Nema veze. Reći ću samo da su mi se, otkako živimo zajedno, vidici proširili. Sada on uzima poštu i brzo je pregleda. „Pa, kako si ti, Deni?“ „Dobro, hvala“, odgovara Deni i zagrize jabuku. „Kako je u svetu finansija? Jesi li video mog brata danas?“ Denijev brat Rendal radi u finansijskoj firmi, pa su Luk i on bili zajedno na ručku nekoliko puta. „Danas nisam, ne“, odgovara Luk. „U redu, pa kad ga vidiš“, kaže Deni, „pitaj ga je li se ugojio. Onako uzgred. Samo reci: ’Rendale, izgledaš popunjeno.’ I onda stavi neku primedbu na glavno jelo koje je izabrao. Progoni ga paranoičan strah da će se ugojiti. Strašno je zabavan.“ „Bratska ljubav“, zapaža Luk. „Divno je to, zar ne?“ Dovršava pregledanje pošte i pogleda me mršteći se malčice. „Beki, zar nije stigao izveštaj s našeg zajedničkog računa?“ „Ovaj… ne. Nije još“, umirujem ga smeškom. „Mislim da bi sutra trebalo da stigne!“ To baš nije istina. Izveštaj s našeg zajedničkog računa stigao je juče, ali sam ga odmah ubacila u svoju fioku s donjim vešom. Malo su me zabrinule neke stavke na listi, pa ću prvo videti mogu li kako da popravim situaciju. Stvar je u tome da, uprkos onome što sam rekla Deniju, počinjem da uviđam kako je sve to oko zajedničkog računa pomalo škakljivo. Nemojte pogrešno da me shvatite, ja jesam za podelu novca. U stvari, ruku na srce, volim da delim Lukov novac. Odmah me preplave uzbuđenje i energija! Samo ne volim kad me on iznenada pita: „Na šta si potrošila sedamdeset dolara u Blumingdejlu?“, a ja ne mogu da se setim. Zato sam osmislila potpuno novu taktiku, veoma laku i delotvornu. Jednostavno prospem nešto po izveštaju, tako da Luk ne može da ga pročita. „Idem da se istuširam“, kaže Luk skupljajući poštu. Već je izlazio iz sobe, kad naglo zastade. Polako se okrenuo i zagledao u koktel-bar kao da ga tek sada prvi put vidi. „Šta je to?“, pita me lagano. „Kućni koktel-bar!“, veselo odgovaram. „Odakle on tu?“ „Pa, ovaj… u stvari, danas sam ga kupila.“ „Beki…“ Luk zatvara oči. „Zar se nismo dogovorili da nema više kupovanja gluposti?“ „To nije glupost! Iz tridesetih je! Možemo da mućkamo fantastične koktele svako veče!“ Potpuno se izgubim kad mu vidim ovakav izraz na licu, pa se onda razblebećem. „Vidi, znam da smo rekli kako više nema kupovanja nameštaja. Ali ovo je drugačije. Mislim, kad ugledaš jedinstven primerak poput ovog, moraš da ga zgrabiš!“ Ućutim i ugrizem se za usnu. Luk ćutke prilazi ormariću. Rukom prelazi po površini, a onda, bez reči, uzima šejker u ruke. „Luk, mislila sam da bi bilo zabavno! Mislila sam da će ti se svideti. Tip u radnji mi je rekao kako imam dobro oko…“ „Stvarno dobro oko“, ponovi Luk kao da ne veruje. Glasno uzdahnem i vrisnem kada je bacio šejker u vazduh, i zgrčim se očekujući da će pasti na pod, ali Luk ga spretno hvata. Deni i ja smo zinuli kada ga je opet bacio u vazduh, zavrteo i spustio niz ruku. Ne verujem. Živim s Tomom Kruzom. „Jedno leto sam radio kao konobar“, objašnjava Luk i osmehuje se. „Nauči me kako se to radi!“, uzbuđeno ciknem. „Želim da znam.“ „I ja takođe!“, uzviknu Deni. Uzima drugi šej ker, nespretno ga zavrti i baci prema meni. Pokušam da ga uhvatim, ali mi promakne i padne na sofu. „Nespretnjakovićko!“, ruga mi se Deni. „Hajde, Beki. Moraš da vežbaš hvatanje buketa na venčanju.“ „Ne moram!“ „Naravno da moraš. Zar ne želiš da budeš sledeća?“ „Deni…“ Pokušavam da se bezbrižno nasmešim. „Vas dvoje bi bez sumnje trebalo da se venčate“, nastavlja Deni, ne obraćajući nimalo pažnje na moje besne poglede. Uzima šejker i prebacuje ga iz ruke u ruku. „Savršeno je. Pogledajte se. Živite zajedno, ne želite da se poubijate, niste čak ni u kakvom srodstvu… Sašio bih ti neverovatnu haljinu…“ Ostavlja šejker i gleda me usredsređeno. „Slušaj, Beki. Obećaj mi da ću ti, kad se budeš udavala, ja kreirati haljinu.“ Ovo je grozno. Ako ovako nastavi, Luk će misliti da ga pritiskam. Mogao bi čak i da pomisli kako sam nagovorila Denija da namerno pokrene tu priču. Nekako moram da povratim ravnotežu. Brzo. „U stvari, ja ne želim da se udam“, čujem sebe kako govorim. „Bar ne još deset godina.“ „Stvarno?“ Deni izgleda zatečeno. „Ne želiš?“ „Zar?“ Luk me gleda s izrazom koji ne mogu da protumačim. „Nisam to znao.“ „Nisi?“, odgovaram pokušavajući da zvučim ravnodušno. „E pa, sad znaš.“ „Zašto ne želiš da se udaš još deset godina?“, pita me Deni. „Pa, ovaj…“ Pročistim grlo. „Pa želim pre toga još svašta da uradim. Želim da se usredsredim na karijeru, i želim… da istražim šta sve umem… i… da prvo upoznam pravu sebe… i… postanem cela… ovaj… potpuna ličnost.“ Ućutim i pomalo prkosno pogledam Luka, koji me ispitivački posmatra. „Shvatam“, kaže i klimne glavom. „Pa, to zvuči razborito.“ Pogleda šejker u svojoj ruci, a onda ga spusti. „Idem da se spakujem.“ Čekaj malo. Nije trebalo da se složi sa mnom. PREDBRAČNI UGOVOR između Rebeke Blumvud i Luka Brendona sklopljen 22. juna 2002. (nastavak) 5. Zajednički bankovni račun 5.1. Zajednički bankovni račun koristi se za neophodne izdatke u domaćinstvu. „Neophodni izdaci u domaćinstvu“, po de?niciji, uključuju Miju Miju suknju, cipele i druge delove odeće posebno važne mladi. 5.2. Mladina odluka, koja se tiče tih troškova, konačna je u svim slučajevima. 5.3. Pitanja vezana za zajednički bankovni račun mladoženja neće postavljati mladi bez upozorenja, nego pismeno, s dvadesetčetvoročasovnim rokom za odgovor. 6.1. Mladoženja će pamtiti sve rođendane i godišnjice i obeležiće te datume iznenadnim poklonima.* 6.2. Mlada će pokazati iznenađenje i zadovoljstvo mladoženjinim izborom Mlada će se truditi, najviše što može, da održava red i čistoću u bračnom domu. MEĐUTIM, nepoštovanje ove stavke neće se smatrati raskidom Prevoz Mladoženja neće komentarisati nevestine vozačke sposobnosti. 9. Društveni život 9.1. Mlada neće tražiti od mladoženje da pamti imena i bivše romantične veze svih njenih prijatelja, uključujući i one koje nikad nije upoznao. 9.2. Mladoženja će se truditi najviše što može da svake nedelje odvoji određeno vreme za odmaranje i opuštajuće aktivnosti. 9.3. Kupovina se smatra opuštajućom aktivnošću. * Poklone iznenađenja mlada će diskretno označiti u katalozima i časopisima, koji će biti ostavljeni po bračnom domu nedeljama pre određenog datuma.

Dodatne informacije

Izdavač Laguna
Preporuka Ne

Tagovi Proizvoda

Koristite razmak za odvajanje oznaka. Koristite jednostruke navodnike (') za fraze

Moja korpa

Nemate proizvoda u svojoj Korpi.

Reklama

Newsletter