Krv od tinte

Bio je sumrak, a Orfeja još uvijek nije bilo. Fari-dovo je srce počelo brže kucati, kao i uvijek kad bi ga dan napuštao, ostavljao ga samog s tamom. Taj prokleti Siroliki! Pa gdje je više? Cvrkut ptica već se stišavao, možda je nadolazeća noć i njih gušila, a obližnja brda počinjala su crnjeti, kao da ih je zalazeće sunce osmu-dilo. Uskoro će svijet biti crn kao ugljen, čak i trava pod njegovim bosim stopalima, i začut će se šapat duhova. Farid je znao za samo jedno mjesto na svijetu gdje se osjećao sigurnim od njih: tik iza Lakoprstog, toliko blizu da je osjećao toplinu njegova tijela. Lako-prsti se nije bojao noći, on ju je volio. »Što je, opet ih čuješ?« upitao je kada se Farid privi-nuo uza nj. »U ovom svijetu nema duhova, koliko ću ti to ponavljati? To je jedna od njegovih malobrojnih prednosti.« Stajao je naslonjen na stablo crnike i gledao pustu strmu cestu. Malo dalje gore uz cestu, jedna je ulična svjetiljka osvjetljavala ispucali asfalt, tamo gdje se, ispred tamnih planina u pozadini, ugnijezdilo desetak kuća, zbijenih kao da se noći boje koliko i Farid. Kuća u kojoj je stanovao Siroliki bila je prva u ulici. Iza jednog prozora gorjelo je svjetlo.....