Krugovi i elipse

Rukopis Krugovi i elipse profesora Vedada Spahića naučno je utemeljeno, važno i korisno istraživanje bošnjačke književnosti kao i nekih od njenih najznačajnijih autora. Podijeljen u dva polavlja: Rekonfiguracije i Uzimanje brisa, rukopis sadrži veoma važne tekstove kao što su: Krugovi i(ili) elipse – razmatranja o konceptu kompozitne integralnosti bosanskohercegovačke književnosti u kojemu se autor bavi propitivanjem bosanskohercegovačkog kulturnog identiteta koji je kroz dvadeseti vijek obilježen variranjem između nacionalnih posebnosti i kulturalnog izolacionizma i bosanskog zajedništva. Pominjući velike umjetnike čije je književno djelo nadišlo bilo koji od koncepata nacionalne ili teritorijalne pripadnosti, Spahić pojašnjava neukima (ili zluradima) šta to jeste bosanskohercegovačka književnost, a šta, opet, jeste bošnjačka književnost, pri tome se koristeći matematičko-geometrijskim pojmovima kružnice i elipse, kao i njihovog preklapanja. Spahić smatra da nacionalni književni identiteti ne suspendiraju već afirmiraju mogućnost, kako on kaže, dvojne ili višestruke pripadnosti pisaca pojedinim književnostima. Poetički, etničko-povijesni i ideološki aspekti heteropredodžbi u romanu Zmaj od Bosne Josipa Eugena Tomića jedini je tekst ovog rukopisa koji pravi analitički iskorak u književno djelo hrvatskog pisca, no to nije slučajno. Naime, iako umjetnički neznatan, roman Zmaj od Bosne sjajan je tekst za izučavanje imagoloških predstava o Bosni i Bošnjacima kao Drugima. Spahić fokus stavlja na Tomićevu predstavu o ličnosti Husein-kapetana, na tipove karakterizacije bosanskih muslimana i njihovog načina života, predstave o ženi kao tipskoj figuri, predodžbe o Osmanlijama, te predstavu Miloša Obrenovića i njegove uloge u vrijeme ustanka. U osnovi svih pomenutih Tomićevih predodžbi autor prepoznaje nacional-političku ideologiju Ante Starčevića, te njegov romantičarski pankroatizam, kao i brojne stereotipe i predrasude devetnaestovjekovnog književnika spram Bosne i njenih stanovnika. Slijedi tekst: Kako čitati Hasana iliti uskrsnuće kontingentne sablasti zbiljskog čitatelja? kojim se otvara pitanje implicitnog i eksplicinog čitatelja, ali i ukazuje na greške dosadašnjih čitanja romana Derviš i smrt Meše Selimovića. Pomnim naučnim čitanjem Spahić opovrgava pojednostavljena čitanja Selimovićevog Hasana čiji se monolog o bošnjačkom identitetu prečesto u javnosti rzumijeva kao povijesni fakt. Po njegovom mišljenju, lik je kompleksna konstrukcija koja se postupno ostvaruje kroz postupak čitanja, a Hasanov lik pokazuje da čitateljski i autorski svjetonazor ne moraju uvijek biti podudarni. Pod naslovom Ironija kao modus kulturalnog pamćenja: Intertekst srednjovjekovnih povelja i epitafa u Dizdarevom Kamenom spavaču sadržan je Spahićev pogled na intermedijalne i intrakulturalne poveznice poezije Maka Dizdara sa baštinom i to kroz praćenje i analizu različitih citatnih i metakreativnih postupaka koje Dizdar provodi nad prototekstovima. Prateći dva modula Spahić upoređuje poetski tekst Maka Dizdara sa prototekstom zaključivši da se na ovaj način može pratiti pjesnikova koncepcija kulturalnog pamćenja. Njegov odnos prema povijesti je istovremeno i afirmativan i ironičan, a zbog ironije naše povijene sudbine ironije se pokazuje kao dominantni modus. Konačno, tekstom Težak srklet: skica za kulturno-povijesni kontekst bosanske alhamijado književnosti Vedad Spahić propituje stavove ranijih književnih historičara spram alhamijado književnosti i njene umjetničke (ne)vrijednosti. Pomnom analizom kulturno-povijesnog konteksta u kojemu su pomenuta djela nastajala te kritičkom razradom mogućih problema na koje su alhamijado autori nailazili, Spahić pokušava iznova osvijetliti kako značaj tako i nedostatke književnog izražavanja starijih pisaca na maternjem jeziku ustvrdivši da je njihov postupak prilagođavanja vlastitom jeziku i kulturi izrazito emancipatorski. Ništa manje značajni nisu Spahićevi tekstovi o recenzentnoj književnosti u kojima se dotiče djela Abdulaha Sidrana (Sidranova poetička samoporicanja), Zlatka Topčića (Novi dizajn autsajderske paradigme junaka: Topčićeva duologija o piscu, krivici i kazni), Hadžema Hajdarevića (Razbijeno ogledalo identiteta: ogled o prozama Hažema Hajdarevića), Semedina Kadića (Tranzicijske rekonfiguracije bošnjačkog identiteta u romanu Paučina Samedina Kadića), Ibrahima Kajana (Novo čitanje Mostara: ogled o Kajanovim mostarskim vedutama), Refika Ličine (Daždevnjačke šare identiteta: o jedinstvu mythosa, logosa i ethosa u zbirci priča Strah od behara Refika Ličine), ali i zaboravljenog pjesnika kakav je Ismet Žunić koji je u Drugom svjetskom ratu odabrao pogrešnu stranu. Zbog svega navedenog rukopis Krugovi i elipse s radošću preporučujem za štampu.