Uvertira

Ispisavši roman Uvertira u ključu magijskog realizma unutar postmodernog diskursa, Zlatko Topčić još jednom je pokazao svoje pripovjedačko umijeće. Zapletenom fabulom sa elementima zavjere, intertekstualnim i intermedijalnim dionicama roman donosi priču o Mocartu i njegovom ocu, te priču o Abdulahu Veledaru, ocu i sinu, također talentiranim muzičarima iz Strgačine kod Tuzle. Poigravajući se sa različitim pripovijednim obrascima, autor često mijenja naratorsku poziciju iz subjektiviziranog trećeg lica u ispovijedni oblik prvog lica, uvodi epistolarnu formu, citira kompletna liberta, kao i notne zapise. Hronotip jedne od paralelnih fabularnih linija je Austrija osamnaestog vijeka, a drugi Bosna i Srbija krajem dvadesetog i početkom dvadeset i prvog vijeka. Njihova veza ogleda se u reinkarnaciji Leopolda i Wolfganga Mocarta u Veledarima, ocu i sinu. Očeva potraga za Mocartovim prvim notnim zapisima stvara fabularnu napetost, dok traženje i pronalazak sinovih ostataka ostvaruju lirsku zgusnutost romana. Mocartova Uvertira za Don Giovannia, osim što je dominantan motiv romana u cjelini, nameće se i kao njegov vantekstualni dio. Iako takva vrsta intermedijalnosti nije obavezna, ipak, čitanje uz slušanje Uvertire, osobito Apendiksa u kojem Topčić otvara intertekstni razgovor sa romanom Na drini ćuprija Ive Andrića, postaje istinski umjetnički doživljaj. Prof.dr. Dijana Hadžizukić