Umiranje imena

Zbirka pjesama mlade pjesnikinje Amele Mustafić kreće se u rasponu od minijature do poeme, s tim što je najveći broj pjesama u obliku poeme. Stih je u rasponu od od kratkog, čine ga jedna, dvije ili tri riječi, do razvijenog dugog stiha, koji kao da je bio namijenjen pjesmi u prozi. S obzirom na mladost pjesnikinje, začuđuje istančan smisao za mjeru; u minijaturi ne manjka ni jedan stih, pjesma je tematski, refleksivno i osjećajno potpuna, u poemi, ma koliko da je duga, ni jedna riječ, ni jedan stih nisu suvišni. Pjesnički jezik Amele Mustafić je izgrađen i precizno upotrijebljen: gdje je potrebno da je svakodnevni saobraćajni jezik - on to jeste, gdje je potrebno da je metaforičan - on to jeste, gdje je potrebno da je liričan - liričan je, ako je u pjesmi potrebna slikovitost ili zvučnost - njen je jezik slikovit i zvučan, u rasponu od lirske nježnosti do uzvišenog zvuka. Ritmička organizacija stiha pojedinačno i pjesme u cjelini ostavlja dojam da je u punoj saglasnosti sa misaonim i osjećajnim slojem pjesme; pjesnikinja ima lijep smisao za korišćenje prirodnog ritma jezika i za njegovu umjetničku stilizaciju, pri čemu je uočljiva jednostavnost kojom to čini; ritmom jezika realizira ritam refleksija i emocija. Iz recenzija, Zejćir Hasić