Detalji
Da je psovka književni postupak, znamo još od Janka Polića Kamova. Jedno stoljeće poslije, Vedrana Rudan pokazuje nam da je još uvijek jednako efikasan i uznemirujući kao i u vrijeme najvećeg riječkog pisca.
Nakon što u prologu objasni zašto psuje (zato što se nikome ne mora dodvoravati, zato što nije u sukobu interesa nego u sukobu sa svijetom i samom sobom, zato što ne pristaje na tezu da baba njenih godina treba u miru čekati smrt, zato što želi pisati ono što misli bez obzira što drugi zbog toga mislili o njoj...) Vedrana Rudan u jednako furioznom ritmu odgovara na pitanja: Čemu služe žene, Čemu služe muškarci, Čemu služe djeca, Čemu služi Hrvatska i Čemu služi život.
Svakoj od tih tema posvećeno je desetak tekstova, a nakon što ih pročitate, potpuno vam je jasno čemu služi Vedrana Rudan.
Ona psuje kao Katul, psuje gore nego Petronije Arbiter. Psuje kao Rabelais i Bukowski ujedno. Psuje kao Vlah, psuje kao Balkanac, kao luda i kao kočijaš. Ali prije svega ostaloga, ona psuje kao dama.
Vladimir Arsenijević