Tamo gdje leptiri dolaze umirati

Rukopis autora Seada Mahmutefendića predstavlja nam se kao ispovjedno-filozofska forma neuobičajene strukture romana, sa odrednicom autobiografskog, što u stvarnosti i jeste, ali samo u pojedinačnim aspektima života glavnog junaka Adema Topala. Pisan ispovjednim stilom, sa elementima postmodernističkog pristupa pripovjednoj prozi (fragmentarno zalutavši katkada i u grubi realizam), ovaj roman vodi čitaoca u dva toka radnje, od kojih jedan, onaj piscu značajniji, odgoneta problem s kojim se vječito sukobljavaju, ne samo stvaraoci lijepe riječi, već i zarobljenici ostalih umjetnosti, a to je potreba i svrha bavljenja tim malo cijenjenim, nadasve teškim zanimanjem; drugi tok prizemljuje glavnog junaka bogalja (Torzo), da živi pritisnut svakodnevnim potrebama. U osnovi je, dakle, vječno preispitivanje o bitku i biću, o strasti i potrebi, o odricanju i priznanju. (A poznato je da je najpoznatiji i najpriznatiji umjetnik tek onda kada fizički više ne postoji!