Nigdje, niotkuda

Roman Bekima Sejranovića može se istodobno čitati i kao kratka povijest ovdašnjeg XX. stoljeća i kao katalog svih njegovih izbjeglištava. Bilo da su istjerani iz jezika u jezik, iz Bosne u Hrvatsku, iz Rijeke u Oslo, iz Palacha u zatvor za ilegalne useljenike, iz života u formulare, iz civilizacije u divljinu krajnjeg sjevera, iz djetinjstva u nimalo pitomiji krajobraz odraslosti... junaci ove knjige doista dospijevaju nigdje, niotkuda, a stihovi (nimalo slučajno) riječkog (i nimalo slučajno) rock-benda Let 3 postaju naslov koji najpreciznije opisuje njihov itinerar, njihovu trenutačnu poziciju, svijet u kojem žive, ali i one u kojima su živjeli. Nigdje, niotkuda, zato jer to odakle su se zaputili više ne postoji, a to gdje su došli može se doduše pronaći na zemljovidu, ali ne znači ništa. Nigdje, niotkuda, zato jer cilj nije mjesto na kojem se može odmoriti, a ne može se reći da nisu putovali. Ne bez snova, ne bez ljubavi i bez humora. Jer, pričajući svoju priču o četiri sprovoda i vjenčanju, Bekim Sejranović nipošto ne dopušta da ga shrva teret tolikih negacija. Usred svih njih, a možda i njima usprkos, njegova knjiga uspijeva ostati topla i svježa, snažan, duhovit i živ roman kakav nemamo prilike čitati često.