Detalji
Putopis hodočasnika iz Bosne
Sa četvrtog i najvišeg kata Časnog Hrama Mekanskoga posmatrao sam (sa Ajšom, Zehrom, Muhamedom Delalićem, Reufom Softićem) kratko i golim okom, onu svetu vrtnju i ushitnu ophodnju oko Kabe, gledao sam sve iz perspektive lastavice, vrapca, hudhuda, sa visine, sa udaljenosti od kojih tri ili četiri stotine metara...
Sve to dolje, oko otmjene Kabe, jeste jedno začudno blještavilo sa ljudskih lica, blještavilo koje zrači bojama mnogih prelaza, između žućkaste svjetlosti svijeće i voska, i boje mjesečine o uštapskoj noći, i boje mekanskih brda i obronaka planinskih masiva Tihame.
Sve to tamo daleko, ti valovi ljudstva oko Kabe, podsjećaju me na nevjerovatnu smjesu, ne znam da li ju je ikada iko spravljao: smjesu zavrtjelog zrnja pšenice, kukuruza, ječma, raži, zobi, riže...
Dževadu Hodžiću sam tada mobitelom poslao ovu poruku: Selam Tebi, Tvojoj Aidi i snježnom Sarajevu! Ja sam u Mekki! Gledam, evo, to ljudstvo dolje oko Kabe! Sa visine. Nevidljiva Stvoriteljeva Ruka, Ruka Svemoćnog i Vječnog Grnčara, odozdo i ispod, sa svih strana, nevidljivo i sveprisutno, mijesi ovo ljudsko tijesto, osjeća se tu negdje prisustvo Džibrila Snažnoga kako sa svih strana dodaje vrčeve svježe vode sa Izvora Tekućega!
A negdje je tu, posve blizu, i melek smrti, Azrail neumoljivi.
On sa strane mjerka vremena i rokove.
E da vidi ka kojoj će ženi i muškarcu, ka kojem starcu i djetetu, pružiti svoju smrtnu kuku!