Detalji
Kako je prva zbirka pripovjedaka Fajke Kadrića Ko još pjeva dok umire bila istinsko književno otkriće (o čemu, osim evidentne refleksije na relaciji čitateljska publika - autor, uostalom svjedoči i takva trivijalnost kao što je tautološka logika književnog tržišta i broj izdanja), tako zbirka Ordijski mujezin potvrđuje Kadrića kao pisca koji neiscrpno bogatstvo zavičajnog rudnika ljudskih priča i kolektivnog iskustva podrinjskih Bošnjaka tek počinje, alhemijom vještog književnog postupka, pretvarati u brušene narativne artefakte.
Sudeći po motivima pripovjedaka iz Ordijskog mujezina Kadrić tematski uglavnom ostaje u onim okvirima koji su odredili sudbinu njegove generacije - pakao jednog istrebljivačkog rata i njegove duge sjene koja prekriva i današnjicu (Ko ubi Mustafu, Miris zemlje bosanske, Abeceda za nesretne, Bicikl boje neba...), vraća nas i u maglovite zemane predaka (Koliko dugo pamte ptice, Ordijski mujezin...), ali i pripovijeda o totalitetima svake ljudske sudbine i svakog vremena (Planina, Šklopac, Godina šutnje...)
Proizvoda u bazi
