Hodža u crnoj hronici

FRAGMENTI Halal meso su našli u trošnoj kući, na jednoj od prometnijih gradskih ulica. Iznad ulaznih vrata obješen je natpis na arapskom Svježe meso, i mlijeko, svaki dan. Čovjek krvavih ruku, zamišljen je vadio riblju utrobu. Uzvratio je pozdrav sa, mir na tebe, i s ribe, prešao na piletinu. Ljetne su mu zundare, pravile vašar oko glave, i ruku. Pola kile, kupljene piletine, nikad nisu pojeli. Kad su tek došli, grupa crnih amerikanca, redovno ih je dočekivala, na sred ulice. Kolona bi se za tren otegla, i trube bi zaorile, kao pred boj. Koketirali bi opušteno, s gnjevom umornih vozača. S češljevima i viklerima u kosi, poput očajnih kućanica. U pidžamama i kroks papučama. Sve dok se neko ne bi odvažio da pritisne gas, do daske. Auta bi se onda zaobadala, ostavljajući prašinu teških psovki, među žmirkavim lampama, što se klate na banderama ulične rasvjete. Jedno je vrijeme radio s čovjekom u kasnim četrdesetim. Autohtoni žitelj grada, kako je volio naglasiti. Nakon godina izbivanja, vratio se s Floride, da krene od početka, from the scratch, my man, kako je govorio. Alkohol ga je izjeo do kosti. Pojeo mu jetru, koju će jednog jutra pljuvati u komadićima prije početka radnog vremena, dok duboko povlači Njuportov dim u pluća. Žena mu je zdimila za Sjevernu Dakotu, s prijateljicom čirlidersicom iz srednje škole. Kćerka je tu, i ponekad dođe na radilište da mu dodaje čekić, i sluša njegove psovke dok joj ne pukne film, i pokaže mu srednji prst dok odlazi. U nekoj zabiti, negdje u južnoj Džordžiji, auto koje im je išlo u susret, stalo je na znaku stop. Nakon desetak sekundi, motor je zabrektao. Za volanom žutog Camara, sjedila je srednjovječna gospođa, a na sjedištu do, čovjek pod šeiširom s grbom države Teksas. Uljudno su kimnuli glavom, dok je u autu odjekivalo Country road, take me home. Na povratku iz Savane, stali su da natoče gorivo. Jedina pumpa u radijusu od 50 milja, u sred žitnih polja, koje su poput čudovišnih ratnih mašina iz Ratova zvijezda, čuvali sistemi za navodnjavanje. Gdje god se okreneš, koliko ti u oči može stati. Za pultom je stajala žena. Narandžasti joj se sari, stapao s prizorom za leđima, uokvirenom u dotrajalom prozoru. Muž joj, i sin, moglo bi se zaključiti, upravo su istovarali prikolicu kamiona. Umorni se vozač, s papirima u rukama, odgegao do kabine. Kroz otvoren prozor, i ljetnu žegu se odjednom prolomilo Kad bi znao kako čeznem, dok te čekam tu bez nade, da mi dođeš sa osmehom, kroz šljivike i livade.