Zemlja prvo pojede oči

Kada se zbirka poezije zove „Zemlja prvo pojede oči“, pa još kada je autor Ramiz Huremagić iz Bosne i Hercegovine, dosta je jasno da ta poezija nije napisana kako bi zabavila i relaksirala, nego suočila, upozorila, komentirala, tragala. Da će taknuti sfere neugodnog, na žalost i iskustvenog i zavičajnog, i da joj je iznad svega stalo do pogleda, do uvida, pa ako je moguće i do mudrosti. Ramiz Huremagić kroz zbirku postavlja i pitanje koje se javlja nakon svakog velikog razočarenja u ljudski rod, od Auschwitza, Srebrenice do Ukrajine: čemu poezija i pjesnik, kada čovjeka ne možemo naći. Pa o tome i pjeva, iz tjeskobe, ali još iz očaja, što je ipak raspoloženje nadmoćno rezignaciji i depresiji. Ovo nije poezija odustajanja, nego nepristajanja, poezija koja ipak računa s dugom rukom pravde i gotovo kriminalistički, a autor je kriminalist i kriminolog po struci, pokušava prošlost dovesti u red, ne bili doveo i sebe i sadašnjost. Kruno Lokotar