Prognane elegije

Poezija Mile Stojića zauzima istaknuto mjesto u suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti. Dominantna osjećanja u njegovoj lirici su žal i nostalgija, a naslov ovog reprezentativnog izbora iz njegove poezije ih efektno sažima. U svojim najboljim pjesmama Stojić vješto prepliće poeziju i svojevrstan angažman. Pjesnik, esejist i novinski pisac. Od svoje prve pjesničke knjige do danas, snažnim lirskim darom Stojić u izrazito vlastit pjesnički glas i ritam plodno doziva i upliće mnoštvo drugih glasova iz najbolje pjesničke i uopće književne i duhovne baštine (Hölderlin, Ujević, Ben, Šimić, Celan, Šop, Milosz, H. Friedrich...) Tako je nastao, i još se razvija, jedan od individualno najkonzistentnijih opusa u suvremenoj bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj poeziji. Trajno odan izvornome melankolijskom osjećaju svijeta i molskom tonalitetu pjesme, Stojić, pak, u izražajnome i formalnom smislu pokazuje hrabrost promjene koja graniči s pogibeljnošću. Naime, s iskustvom rata, kao sveopće propasti humaniteta, on diskurs svoje pjesme otvara sirovoj stvarnosti, događajima, osobama, njihovoj patnji, kolokvijalnome jeziku i proznom modusu, izravnoj komunikativnosti. No, rizik se pokazuje pjesnički izvanredno plodnim, jer otvorenost vanjskome ne rezultira kakofonijom, već, naprotiv, novootkrivenim mogućnostima melodije i orkestracije. Stojić je objavio knjige pjesama Lijer, jezik prašine (1977), Umjetnost tame (1979), Zemna svjetlost (1983), Olovni jastuk (1989), Južnost, izbor (izabrane pjesme,1990), Libreto za sviralu i strojnicu (1994), Prognane elegije (1996), Mađarsko more (1999), Nakon sudnjega dana (izabrane pjesme,1999), knjige eseja Jutro u Pompejima (1998), Riječi na prozoru (1999), Svjetlost u pomrčini sunca (2002), te antologiju hrvatskoga pjesništva XX stoljeća Iza spuštenijeh trepavica (1991).