Golotinja

Nepatvoreni, iskonski pjesnički dar uspostavlja u univerzalne relacije u kojima lirski subjekt vlastiti nemir preobražava i poetski plodonosno predočava kao dramu svijeta. Pri tome, plijeni konzistentna svedenost i jezgrovitost iskaza, bez ukrasa, tako da ovi stihovi sa svojom ogoljenom i pomalo okrutnom ljepotom (uz povremene prizvuke čudnog i čudovišnog pjesničkog svijeta Novice Tadića) naprosto ulaze pod kožu, što vjerodostojno i pjesnički uvjerljivo korespondira s konstantnom rezigniranošću, s onim, dakle, stanjem koje vodi ka rubu šutnje, pred konačnu zamuklost. Ali tu se, na toj granici, zbiva trijumf poezije, jer se ona uspostavlja kao ono spasonosno kao jedini preostali prostor za vibraciju egzistencije, usprkos, ili nakon poraza što ga je donijelo iskustvo bivanja i napor (samo)spoznaje. I onda se poetički posve logičnim ispostavlja to da pjesnički subjekt u svom estetskom utopizmu kreće i ka vezanom stihu, pa hoće i u sonet... (iz obrazloženja žirija) Juričeve pjesme su kao klinovi, kao kajle... S njima pjesnik kajla svijet da se ne uruši. Da je to uzaludan posao svima nam je jasno ali bez takvih jezičko-misaonih intervencija svijet u kojem živimo bio bi puno sablasniji. Bez poezije svijet bi bio tupo nepodnošljiv. Poezija Berislava Juriča razgolićuje svijet u kojem živimo i tako ga vraća na one početne postavke kada smo bili neviniji i bezazleniji. I to radi na način kako može samo ozbiljna i važna književnost. (Almin Kaplan)