Detalji
Kada čovjek ubije nedužna čovjeka obesmisli se sve, a ime pogotovo. Zbog toga sam u ovoj priči nekim likovima davao imena tek tako, radi lakšeg praćenja radnje, njihova imena nisu ona prava. Nisu dakle, važna imena, važna je istina o kojoj pišem. Narod Srebrenice je ovu priču ispisao krvlju. Meni je dužnost da to prenesem u ovu knjigu. Da se to ne zaboravi. Njihovi životi bili su jednako vrijedni kao i naši a izgubili su ih. Bilo mi je važno pisati o svim ljudima, i onim pozitivnim i onim negativnim, o ljudima sretnim i nesretnim, o malim i o velikim ljudima. Istinska vjera u Boga čovjeku otvara mnoga vrata i nijedna se božija milost neće ostvariti na prevaru. Osjećaj bola, gladi, straha, a i onaj osjećaj kada sam stajao ispred streljačkog stroja s rukama vezanim na leđima ispisivao sam pravim riječima jer nečija krvava mašta bila je moja stvarnost. Život sam dobio na poklon, Božijom voljom, onda kada su Srebreničani umirali i oni su me zadužili da pričam i pišem o njima. U želji za istinom i pravdom istrajavam i u ovoj zemaljskoj sudnici gdje se skupljaju mrvice pravde za Srebreničane. Ulazim u nove borbe u kojima teško dokučiva pravda bježi s godinama zaborava. Prije nego što je avion bio visoko u oblacima mnogima sam obećao, a sebi ponajprije, da ću se vratiti u Srebrenicu da podignem moju kuću iz pepela.