Lancunom preko glave

Ovu bi se knjigu trebalo čitati onako kako se čita roman, po redu, otpočetka prema kraju, redak po redak, stih po stih, pjesmu po pjesmu. Napisana iz nevolje, žalosti i melankolije, iz junačkog, sasvim književnog, obuzdavanja egzistencijalne panike i straha od smrti, po nekom životnom rubu i iz osjećaja, u svakom trenutku evidentnog, da nikada neće biti objavljena i da, zapravo, ovo i nisu pjesme za objavljivanje, nego su pjesme za oporučivanje, za jedan sudbinom iznuđeni testament. U svakom slučaju, ovakvo što piše se jednom u životu. Olja Runjić divno je iskorijenjena iz svih svojih zavičaja, stečenih, srođenih i odabranih, i to je ono što je temeljni ambijent njezinih pjesama. Ako i ne znamo odakle smo, znamo odakle sve više nismo. Miljenko Jergović