Dostavljamo i u SAD!

Cijena dostave | Vrste plaćanja

+387 35 225 027

point@knjiga.ba

Dobrodošli!

Molimo prijavite se ili napravite svoj profil!

Slika knjizicaProizvoda u bazi

35.024

Facebook slicica

Katalog

Knjiga/Pisac

Knjiga/Pisac

Kliknite dva puta da vidite sliku u normalnoj rezoluciji

Zoom Out
Zoom In

Više slika


ISBN:

86-7436-220-6

Ilustracija:

Ne

Izdavač:

Dostupnost:

rasprodano

Šifra:

N0157

Broj strana:

229

Težina:

350 g

Cijena:

Dostupnost: Na stanju

15,00 KM
rasprodano

Kategorije:

Sadržaj:

Kada bi knjige mogle da govore, kakvu bi nam priču ispričale o svom životu u svijetu ljudi? Tužnu, zato što valjda niko nije toliko ponižavan, omalovažavan, vređan i zlostavljan kao ovi ubogi bastioni naše kulture. Ali i zabavnu, zato što se ponajprije kroz odnos prema knjigama najkomičnije proziru ljudska glupost, sebičnost, licemjerje, taština, bahata nadmenost. Nastavljajući tradiciju slavnog Erazmovog uzora, ova britka satira predstavlja istovremeno nekrolog knjizi, ali i njenu apoteozu.

Živkovićeve vedre eruditske nastranosti, razigrana tekstualna krivudanja i parodijska pretjerivanja u isti mah veličaju Knjigu, ali i tuguju za njom(...) Sve dok budu postojali sjajni romani poput ovoga ne treba brinuti o sudbini Knjige.
Nikolas Gevers, Locus, USA

Živković uvjerljivo sugeriše ovim djelom da i inače složen odnos između pisca i čitaoca može postati toliko zamršen da se na kraju čak može zaključiti da književno djelo uopšte, zapravo, i nema autora.
Tim Fini, Context, USA

KNJIGA je objavljena u SAD i Južnoj Koreji, a PISAC u SAD.


ODLOMAK

Nije lako biti knjiga.
To već dugo nije lako, a pogotovo nije danas. Sasvim se može reći da smo ugrožena vrsta – na pragu iščeznuća, štaviše. Što je, naravno, neprocenjiva šteta jer posredi ipak nije bilo kakva vrsta. Rđavo je, naravno, kada ma koja vrsta izumre, pa bila ona i sasvim beznačajna grančica na ogromnom stablu evolucije, neka slepa uličica. Trilobiti, recimo. A kada preti nestanak jednoj od samo dve inteligentne vrste koje su se od iskona javile na ovom svetu, onda je to već prava evoluciona katastrofa. To da smo, uz ljude, još samo mi, knjige, obdarene pameću na celoj Zemlji niko pametan neće, valjda, više da ospori. U stvari, ako bi se preduzelo nepristrasno poređenje, pokazalo bi se da su u ovom pogledu mnoge prednosti na našoj strani. Pre svega, iako smo u simbiotskoj vezi s ljudima, mi bez njih ipak možemo. Šta će nam oni, u krajnjoj liniji? Da nas čitaju? Pa od toga koristi imaju samo oni, a mi baš nikakve. To nama, zapravo, samo škodi. I to višestruko.
A mogu li oni bez nas? Ma hajdete!
Da nije knjiga, na šta bi ličila ljudska zajednica? Još bi se nalazili u onom dozlaboga primitivnom dobu u kakvom smo ih zatekle kada smo se pojavile pre pet hiljada godina. Vrsta čiji su članovi znameniti po tome da brže nešto zaborave nego što upamte. Da im ovde nesebično nismo pružile pomoć, da nismo pamtile umesto njih, ovi jadnici uopšte ne bi imali istoriju. Sve bi živo zaboravili. A kako se neko može podičiti pameću, ako se ne seća vlastite prošlosti, čak ni one nedavne? Za razliku od ljudi, međutim, mi baš ništa ne zaboravljamo. Ono što jednom doznamo, to ostaje trajno u nama. Neuklonjivo, osim na silu, tako inače omiljenu u ljudskim poslovima. Pa ko je onda tu nadmoćniji? Onaj ko klade valja, možda?
Ali ovo nipošto nije sve. Ljudi ne samo što su zaboravni nego su, još i više, stvorenja sasvim slabe i kratke usredsređenosti. U dve reči, krajnje su smušeni i brljivi. Najčešće ne misle ništa, a i kad misle, uglavnom bolje da to ne čine. Ponekad im prođe ceo vek, a da im ništa oštroumno ili bar suvislo nije palo na pamet. Čak i kada se među njima javi neko čije su misli malo pribranije i sređenije, a to se uistinu događa sasvim retko, uvek se nadvija ozbiljna opasnost da one ishlape ako se veoma brzo ne povere nama na čuvanje.
Mi smo sada riznica svega onoga što je bulumenta od stotinak milijardi ljudi, koliko ih je postojalo otkako su sišli s drveta, uspela uz grdnu muku nekako da napabirči. Ako bismo ikada rešile da im uskratimo pristup tome što su na jedvite jade smislili, morali bi da krenu sasvim iz početka. A dobro se zna koliko im je vremena bilo potrebno da ukrote vatru ili izumeju luk i strelu. O točku već i da se ne govori.
E, sad, svako razborit lako bi zaključio da je u najboljem interesu ljudi da ne ugrožavaju knjige. Štaviše, da vode računa o nama, da nas štite, paze, čuvaju, budući da od nas nemaju nikakvu štetu već samo korist. Mi smo idealan simbiotski partner: puno dajemo, a gotovo ništa ne tražimo zauzvrat. Ali ne, niko tako vešto ne ume da radi u korist svoje štete kao ljudi. Pravi su majstori u tome. Toliko, zapravo, da se neizostavno morate zapitati kako su ovoliko dugo uspeli da opstanu s tako izraženom sklonošću ka samouništenju. Takvo ponašanje gotovo da podriva samu zamisao evolucije.
Ukratko, knjigama nisu naudili samo kada im se za to nije ukazala prilika. Uopšte nije neophodno biti paranoičan da bi se razabrala urota – neskrivena, uostalom – ljudske vrste protiv knjiga. Urota koja počinje još od trenutka naše pojave na licu Zemlje.
Prirodno je bilo da nas, kao starija vrsta, nekako nazovu, da nam budu kumovi, takoreći. Zar mislite da je bilo slučajno to što su nam nadenuli baš ime ženskog roda?
’Knjiga.’ Ni govora! Time nam je odmah određeno mesto u njihovom svetu kojim u gotovo svim oblastima preovlađuju muškarci. Izjednačile smo se u mnogo pogleda s članovima ženskog pola njihovog društva. Što baš nije, kao što svi dobro znamo, najpoželjniji položaj koji se može zamisliti.
Od nas se pre svega očekivalo da pružimo zadovoljstvo. (Dobro, i pouku, ali i to je, u stvari, samo jedan vid zadovoljstva, ne mnogo popularan, doduše.) Muškarcima u prvom redu, razume se, budući da je porok čitanja dugo bio jedino njima dostupan. Kasnije, kada su se i žene tome odale, ništa se suštinski nije promenilo, jedino je postalo nastranije. Nas, jasno, niko nikada nije upitao da li i mi to želimo, da li nam sve to uopšte prija. Ma kakvi! Naprosto, morale smo da budemo na raspolaganju, vedre i doterane, kad god bi se nekom muškarcu ushtelo da se malo zabavi.
Upuštali su se u odnos s nama svugde i u svako doba. Nimalo se nisu libili javnih mesta, po mogućstvu sa što više okupljenog sveta, povlađujući tako svojoj egzibicionističkoj prirodi. Oduvek su naročito omiljena bila prevozna sredstva: volujska kola, rikše, dvokolice, čamci, trotineti, čeze, poštanske kočije, daske za jedrenje, prikolice, bicikli, sanke, vagoni podzemne železnice, avioni, dresine, roleri, autobusi, prekookeanski brodovi, skije, baloni, tramvaji, deltaplani, batiskafi, vozovi svih vrsta i pogona, jedrilice, trolejbusi, lađe na jedra i paru, pokretne stepenice, automobili, podmornice, tricikli, dirižabli, koturaljke, žičare, tobogani, a u novije doba i svemirske letelice.
U drugu krajnost odlazili su oni koji su se u osamu s nama povlačili u razne budžake: zatvorske samice, manastirske ćelije, napuštene zemunice, zaglavljene liftove, prazne čekaonice, automate za slikanje, kabine za presvlačenje, vazdušne komore, telefonske govornice, stražarske kućice, svetionike nasred pučine, pećine s ponornicama. Najveću popularnost ipak su uživali toaleti, naročito privatni, zato što se tu ukazivala prilika za višestruko zadovoljstvo. Našu duboku poniženost niko pri tom nije ni primetio.
No, najčešće smo bile korišćene u krevetu. Kako i priliči, uostalom. Tu smo se sasvim osećale kao zanemarene supruge. Umoran i mrzovoljan muž na brzinu bi udovoljio sebi, a onda potpuno zaboravljao na nas. Uglavnom bi nas samo bezosećajno odbacio, čak se ni ne potrudivši da nas vrati na mesto, a onda bi blaženo zahrkao. Ili bi nas, što je uistinu krajnje uvredljivo, ostavio otvorene – raskrečene, zapravo – preko cele noći, ponekad i znatno duže. Zamislite da vam neko naloži da napravite špagu, a potom da u tom položaju morate da ostanete satima. Ili danima. Neke među nama nisu više nikada uspele da valjano sastave udove, stekavši zauvek ’o’ noge. Poslovično jahanje na buretu prava je igrarija u poređenju s tim.
Ali to još nikako nije bilo ono najgore. Oh, ne! Znatno više od ove ravnodušnosti pogađao nas je način na koji su nas muškarci uzimali. Bar velika većina njih. U tom načinu ogledala se sva neuviđavnost, sva bezobzirnost, sva bahatost muške prirode.
Iako su odlično znali da će nas nage dodirivati, da će, štaviše, zavlačiti duboko u nas svoje prste, prebirati po našoj utrobi, zar mislite da je ijednom od njih ikada palo na pamet da pre čitanja bar opere ruke? Ili, što bi jedino bilo prikladno, a i džentlmenski, da navuče gumene rukavice. Ni slučajno! Pet para oni nisu davali za to što nas svojim štrokavim udovima mogu ne samo isprljati nego i zaraziti. Jedino im je bilo stalo do vlastitog uživanja.
A onda i to s lizanjem. Naprosto bi vam se prevrnula utroba kada biste ih videli kako guraju u usta ponekad i po tri prsta istovremeno da bi ih ovlažili i tako okrenuli list. Kao da se i bez toga stvar nije mogla obaviti. Ali nemaju gospoda strpljenja da se malo pomuče suvim prstima. Lakše im je onako. A to što će vam skroz upropastiti nežni ugao stranice svojom pljuvačkom ili što će vas zapahnuti njihov zadah dok drže usta otvorena da bi obliznuli prste, za to uopšte ne haju. Prava je sreća, zapravo, što nemaju jezik dugačak kao u zmija jer bi onda zacelo njime okretali listove.
Ovo je, međutim, još koliko-toliko podnošljivo u odnosu na svu silu nastranosti kojima smo, sasvim nemoćne i nezaštićene, bile izložene. S kakvim sve perverznjacima nismo morale da imamo posla! Najblaža je još bila čudovišna sklonost da nam se savije rub lista kako bi se označilo mesto gde se stalo u čitanju. Kao da nema mno štvo umerenijih i – što je još važnije – bezbolnih načina da se to uradi.
Baš bi bilo zanimljivo doznati kako bi se gospoda koja to čine osećala kada bi im neko, recimo, slomio prst umesto da im veže čvor na maramici kao podsetnik da nešto ne zaborave. I to ne bilo kako slomio, već tako da više ne može pravilno da zaraste. A upravo je takva vrsta povreda na onim jadnim stranicama koje su okrutno savijene: nikada više neće biti kao pre. Trajni invalidi. I to u različitim stepenima. Slomljeni prst imamo kad je savijen samo vršak lista, ali postoje divljaci koji saviju na pola celu stranu. Zamislite samo! To čak nije ni prelom ruke ili noge nego same kičme. Prave psihopate!
Tu su, zatim, oni uvrnuti tipovi koji se iživljavaju tako što pišu po nama. Šta sve sirote nismo morale da trpimo od njih. Uzdržaniji među ovima ograniče se na to da podvuku neki red ili unesu kakvu beleškicu tu i tamo, što je još donekle snošljivo, premda svakako nimalo prijatno, jer, zbilja, kome sem nekoj veoma nezreloj osobi može prijati da bude mestimično išpartan ili ižvrljan? Pa nismo, zaboga, Indijanci u ratnom pohodu!
No, glavna nevolja jesu oni neumereni – istinski skribomani, zapravo, ili neostvareni pisci – koji po marginama ispišu više teksta nego što ga ima odštampanog na celoj stranici. Pa kad im tu ponestane prostora, oni bez ikakvog ustručavanja pređu najpre na predlist i zalist, a potom, ako su stvarno u nadahnuću, dohvate se i korica. Možete misliti na šta ličimo posle takve spisateljske neobuzdanosti!
Stvar bi se još nekako mogla razumeti (premda svakako ne i dopustiti jer čemu onda beležnice i sveske ako mi ovome služimo) da je to što zapisuju nešto iole suvislo ili barem čitko. Ali ne, nipošto! Posredi su poglavito nerazgovetne žvrljotine – najčešće u obliku skraćenica, s mnoštvom znakova pitanja ili usklika, a neretko i potpuno novom sintaksom punom strelica, kružića, tarabica, romboida, talasića i čega još sve ne – u kojima niko živi sem autora ne bi uspeo da se razabere. A neretko ni oni sami. Koliko s mo ih samo puta iz prikrajka posmatrale kako pometeno zure u to što su naškrabali i češu se pri tom po temenu, pokušavajući da proniknu u tajne vlastite mudrosti.
A tek crteži: prava galerija muške erotske fantazije! Taj rod je stvarno opsednut seksom. I to u najvulgarnijem vidu. Nema tu nikakve diskretnosti, nagoveštaja. Ili bar umetničkog ublaženja, ako ništa drugo. Sve se vidi, sve je u prvom planu, kao na ginekološkom pregledu. Sušta izopačenost. Ali kad treba potpisati svoj crtež – e, tu dične muškarčine podviju rep. Nigde ih nema. Radovi ostaju anonimni, a vrli autori prepuste nama da crvenimo i propadamo u zemlju kad neka pristojna osoba naiđe na njihovo delo.
I bar da pri svemu ovom koriste neku pisaljku čiji se trag posle može lako ukloniti. Kakvu mekanu drvenu olovku, recimo, pa da onda, pošto ih opsednutost mine, što se valjda povremeno mora događati, lepo gumicom obrišu to što su napisali ili nacrtali, ako već ne iz uviđavnosti prema nama, ono bar da ne ostane trajan beleg njihove sramote.
Ali ne, nije im to ni na kraj pameti. Dohvate oni prvo što im je pri ruci, a to uglavnom bude neko mastilo jako kao kiselina, koje začas probije i na suprotnu stranicu, kakva mastiljava, a uz to i nezarezana pisaljka koja više dubi nego što piše po hartiji, hemijska olovka koja je procurela, pa kad nas zaklope, simetričan otisak razmaže se i po susednoj stranici, ili, u novije vreme takođe, flomasteri koje prave u tako drečavim bojama da posle izgledate unakarađeni kao strašilo.
Ova pisanija mogu se odstraniti jedino hirurškim putem, a neka čak ni tako. Stvar sasvim nalikuje tetovaži, zapravo. Najpre vas, potpuno protivno vašoj volji, svu istetoviraju, i to bar da liči na nešto, nego ste skroz naruženi, tako da se uopšte ne smete pogledati u ogledalo kako vam ne bi pozlilo. A onda vas lepo ostave da se same snalazite s tom rugobom.
Pa vi sad izvolite: ili budite babaroga do kraja života, tako da više niko ne poželi da vas uzme u ruke (što, kad se bolje razmisli, i nije najgori usud koji vas može snaći), ili se izložite operaciji. Veoma bolnoj zato što se obavlja bez anestezije. Ko bi još trošio skupe anestetike na nešto tako beznačajno kao što je knjiga? Sve ide in vivo. I bar da koriste sterilisane instrumente – skalpel, recimo. Nego se late običnog žileta, počesto otupelog od upotrebe, a ponekad i skroz zarđalog, tako da uza sve ostalo još i strepite od sepse. Pa struži li struži, a vi dušu da ispustite. Na kraju, ako i uspeju da uklone tetovažu, vama se koža sasvim istanjila. Toliko, zapravo, da za vas više ne važi ni ono da ste samo kost i koža. Preostane još jedino kost. Potpuno se providite.
Sve je ovo, međutim, pesma u poređenju s onim što nas snađe kad nas se dočepaju sadisti polutani. A to se nipošto ne događa retko. Tada usledi pravo sakaćenje. Čupaju divljački stranice iz nas, a ako pri tom i ne osećaju nasladu, kao što bi se od istinskih sadista očekivalo, zacelo ih nimalo ne peče savest. U svakom slučaju, na naš užasan bol se ni ne osvrću, valjda zato što je bezglasan. Ne možemo, jasno, da jaučemo, a na to što je naša patnja vidljiva na mnoštvo drugih načina oni se jednostavno prave ludi. Čudovišta jedna!
A kad samo pomislite koje pobude dovode do ovog strašnog mučenja! Nekog gospodina naprosto mrzi da nešto prepiše iz knjige – i šta je prirodnije i lakše uraditi nego iscepati listove koji su mu potrebni. Ova potreba uglavnom je kratkotrajna, pa sirote otrgnute stranice, umesto da budu prišivene natrag (kao što bi bilo s ljudskim udovima, naravno, pa bi se još u novinama veličao podvig lekara), ubrzo završe na đubrištu – i nikom ništa. Niko ne odgovara zbog toga.
Čak se ne oglasi ni odbor za zaštitu prava ugroženih vrsta. Isti onaj koji nadigne silnu dreku ako nečijom nepažnjom kakav crvendać ugane krilo ili ako neko, ne daj bože, popreko pogleda kakvog mravojeda. Za njih mi očito uopšte nismo vrsta, a kamoli kadra da oseća. Rasisti ogavni, a ne zaštitnici!
I što je najneobičnije, ovakvo surovo ponašanje uzelo je maha tek odskora, kada na raspolaganju stoji mnoštvo načina da se do željenih stranica dođe gotovo bez ikakvog nasilja. Fotokopiranjem, recimo. Nije, doduše, baš prijatno, kao što će vam posvedočiti nebrojene stranice koje su to iskusile, biti izložen onom silnom blesku u mašini za fotokopiranje – ako ste nepažljivi, pa čvrsto ne zažmurite na vreme, lako možete da ostanete bez vida – ali ta nelagoda nikako se ne može uporediti s kidanjem listova. Uistinu, šta bi neko ljudsko biće lakše podnelo: da na trenutak pogleda u sunce u zenitu ili da mu neko iščupa ruku u ramenu?
Nije, međutim, lenjost jedina koja nadahnjuje na ovaj okrutan čin. Ona bar neće iznenaditi nikoga ko iole poznaje čovekovu prirodu. Ali da iza svega može stajati nešto tako uzvišeno kao što je poštovanje prema lepoti – e, to će već zbuniti čak i one koji o ljudskom rodu nemaju više nikakvih iluzija. A upravo se to pokatkad događa. Uzme, na primer, građanin iz biblioteke kakvu retku knjigu. Sad, možda ona može i da se kupi negde, ali ako je retka mora biti i skupa, a para nikad na bacanje, kao što, uostalom, nema ni zgode da se dotična knjiga ukrade, što bi takođe bilo unekoliko prihvatljivo jer dobro je poznato da nije greh – ili bar ne veliki – ukrasti knjigu. Elem, počne on da je čita, pa mu se silno dopadne neki deo, recimo jedna priča, baš bi voleo da je ima stalno uza se kako bi mogao počesto da joj se vraća. Duboko je dirnula njegovo plemenito estetsko čulo.
I kako sad da postupi? Ako ne vrati knjigu u biblioteku, pod izgovorom da je nekako ostao bez nje, tamo će mu svakako naplatiti kaznu koja je otprilike visoka koliko i cena u knjižari, pa uopšte nije ni morao da pribegava obmani. Preostaje, znači, samo jedna mogućnost: da izvadi stranice do kojih mu je stalo, uz nadu da prilikom vraćanja bibliotekar neće primetiti da one nedostaju.
A ako i primeti, građanin će spremno i ne trepnuvši ustvrditi da je knjiga već oštećena došla do njega, i sam je bio neprijatno iznenađen, kakav je to način da se knjige ne pregledaju pre no što se izdaju uglednim članovima biblioteke, mogao bi d a tuži upravu zbog duševnog bola koji je pretrpeo kada je došao do ključnog mesta, a ono ništa – crna rupa. Teška osujećenost. Što je sasvim dovoljna tirada da se pometeni bibliotekar ućutka.
Iako će, dakle, i u ovom slučaju listovi biti odstranjeni, sada bar to neće biti učinjeno vandalski. Građanin ih ne uzima za jednokratnu upotrebu, neće ih uskoro baciti na smetlište, već namerava da ih trajno zadrži. Zato postupa veoma obazrivo: umesto da ih grubo istrgne, on ih pažljivo iseca, makazama, sasvim pri dnu, baš kao hirurg pri amputiranju. Rez nipošto nije upadljiv, bibliotekar bi morao baš dobro da zagleda da bi ga primetio.
I ovoga puta se, doduše, radi bez anestezije, bol koji jadna knjiga trpi nije ništa manji nego kod sirovog čupanja, ali se zato bar rana brzo obradi, a i isečeni listovi ne završe na bunjištu, već – ako je to uopšte neka uteha – neretko budu čak i posebno ukoričeni, kao kada biste amputiranu ruku povezali s veštačkim krvotokom, tako da ona nastavi svoj zaseban život.
Od ovog čerečenja knjiga gore je valjda jedino njihovo spaljivanje. Koliko smo samo puta tako stradale kao veštice! Sasvim nedužne, naravno. Ali dokaži ti to inkvizitorima kojima su se zamućene oči skroz ucaklile od silne žudnje da nas gledaju kako plamtimo. Impotentne starkelje! Ne vide više da čitaju, oćoravio ih katarakt, pa se ovako svete zbog svoje nemoći. Kad ne mogu oni, ne treba niko.
Dune tako najpre u glavu nekom dokonom tipu, uglavnom vatrenom poborniku demokratije, da smisli nešto jeretičko, pa mu onda to nije dosta nego reši još i da stvar objavi kako bi usrećio svet svojim slobodoumljem. Kad se, međutim, digne prašina zbog toga, ne pada njemu ni na kraj pameti da se suoči s posledicama. Bože sačuvaj. Odmagli taj lepo negde na sigurno, uvek se nađe neko ko će da mu pruži utočište, odakle onda, sad kao disident u izgnanstvu, nastavi da prkosi i doliva ulje na vatru, a nama ostavi da iz nje vadimo kestenje. A hartija i vatra baš idu ruku pod ruku.
I kakva korist spaljenim knjigama od toga što će tipa svečano rehabilitovati koju stotinu godina kasnije kada se pokaže da je njegova jeres, zapravo, obična bezvezarija. Kao da je uopšte bitno šta se oko čega okreće na nebu, na primer, ili da li čovek potiče od majmuna. Jaka stvar. On lepo bude ovenčan slavom, ponekad mu čak i spomenik podignu, dobije mesto u istoriji u najmanju ruku kao prvak demokratije, a jadnica koje su skončale na lomači niko se i ne seti. Najviše čemu se mogu nadati jeste uzgredan pomen u nekoj zabačenoj fusnoti, a i tu samo kao suvoparan statistički podatak iz koga nije moguće razabrati ni delić patnje kroz koju su prošle. No, prilikom spaljivanja bar nije stradao veliki broj primeraka, pre svega zahvaljujući srećnoj okolnosti da su u doba inkvizicije tiraži još bili sasvim skromni. Udela u svemu imala je – potpuno neočekivano – i jedna od retkih ljudskih plemenitih osobina: briga za potomstvo.
Čim bi se, naime, javio nagoveštaj da bi neka uboga knjiga mogla da dospe na omraženi Index librorum prohibitorum, svako iole promućuran pohitao bi da je nabavi, makar ispod ruke, i brižljivo sakrije, iako se time izlagao opasnosti da mu ode glava ako bi je kod njega pronašli. Tako na kraju nikada nije ostajalo puno primeraka za spaljivanje.
Rizik se, međutim, svakako isplaćivao, budući da bi dovitljivi kupac time učinio ogromnu uslugu svojim naslednicima: kada bi autora pomilovali, a to bi se neizostavno dogodilo ranije ili kasnije, još niko nije doveka ostao jeretik, svaki primerak prvog izdanja njegovog dela stekao bi basnoslovnu vrednost. Pa još ako se dalekovido nabavilo više primeraka, posle se pokolenjima moglo sasvim udobno živeti. A o ugledu i uvažavanju da se i ne govori: nipošto nije mala stvar imati za pretka odvažnog pristalicu demokratije. To neretko donese i kakvu titulu ili bar počasno zvanje.
Do jezive pojave masovnog pogubljenja knjiga dolazi tek u novije doba. Posredi je pravi knjigocid. Ponekad tako stradaju čitavi ogromni tiraži. Zatre im se svaki trag. I to iz kog samo čudovišnog razloga. Otpis! Slabo se, t obože, prodajemo, nismo više potrebne, neće nas niko, opterećujemo lager. A od lagera do logora tek je jedan korak. Dva slova, zapravo. Izumeli su tu pravu industriju smrti. U stanju su da dnevno unište i do milion knjiga! Pa se još i diče svojom delotvornošću.
A da cinizam bude potpun, sve se odvija pod plaštom ekologije. Da bar koriste gasne komore, što je još koliko-toliko humano, premda ništa manje strašno, nego nas satiru kao bezumnu marvu, klanjem. Pravo pod nož, a on ogroman, oštar, giljotina je tek grickalica za nokte u poređenju s njim, pa besomučno seckaj dok se sasvim ne isitnimo. Onda to iskoriste kao sirovinu za nove knjige. Grozno! I još se veoma ponose sobom što su na taj način poštedeli mnoge šume. Vode ljudi računa o prirodi. A nas ne drže čak ni za nižu rasu. Za te esesovske arijevce mi smo samo puke stvari, pa i manje od toga, ako uopšte postoji nešto manje.
Sad, dobro, ovo su krajnosti, umeju ljudi, istini za volju, prema nama tu i tamo i bolje da postupaju, ali se ipak ne kaže bez razloga da je put do pakla ponekad popločan najboljim namerama. Čak i kada ne žele da nam naude, mi svejedno na kraju najčešće ispadnemo grbave.
Uzmimo, na primer, one koji ne zahrču posle samo stranice-dve. Nego kad počnu da čitaju ne prestaju sve do kraja. Od korica do korica. Neumorno. Obuzme ih sumanuta strast kad nas se dočepaju, potpuno obnevide od nje. Što više čitaju, to su nezasitiji, nezajažljiviji. Nikako da im bude dosta. Pravi čitalački nimfomani. Ova posvećenost – mora se priznati – u početku godi, laska našoj ženskoj prirodi, ali kako vreme odmiče, pretvara se u sve teže breme. Ako niste istog temperamenta, a gotovo nikad niste, uskoro prestajete da uživate i pasivno se prepuštate njegovoj pohoti, kao kakva lutka. Postajete puki objekat zadovoljavanja muške požude. Na kraju, kada gospodin konačno stigne do vrhunca, odnosno do poslednje strane, osećate se sasvim slomljeno, izmoždeno, isceđeno poput limuna – rečju, kao krpa – dok je on, naprotiv, ozaren i nepokolebljiv u uverenju da je i vama zacelo moralo biti podjednako lepo.
Sušta suprotnost jeste onaj koji nas ni ne otvori. Odloži nas na neko mesto i uopšte nam ne prilazi. U početku vam to izgleda kao pravi dar s neba: jer, odista, ima li za jednu čestitu knjigu ičeg poželjnijeg od toga da ostane pošteđena dodira ljudskih ruku. Ali i mi smo živi stvorovi – ne, doduše, od krvi i mesa, ali nesavršene svakako – tako da posle izvesnog vremena počinje da nas nagriza sumnja.
Šta je to što mi nedostaje? Da je sve u redu, on bi me makar pogledao ponekad, što bi bilo sasvim dovoljno, a ne kao do sada prolazio pokraj mene kao pored turskog groblja. I, naravno, na kraju se suočite s neizbežnim zaključkom koji čeka svaku zapostavljenu žensku osobu: nisam dovoljno lepa! Sve i nehotice počnete sebe da poredite s onom knjigom koju on često uzima, koja mu je miljenica.
Najpre joj, naravno, uočavate isključivo mane: kako joj je samo omotnica izgubila sjaj, kako su joj se korice skroz sparušile, kako joj je hrbat postao ispupčen, kako su joj se listovi rašili. Da se i ne pominje koliko je neproduhovljena, prazna iznutra, šuplja. Prava guska. Šta li, Bože, samo vidi u njoj? A onda, nesvesno i neopazice, počnete da oponašate suparnicu, ne biste li tako privukli njegovu pažnju: omotnica vam postane mutna, korice naborane, hrbat se izboči, a listovi se bezmalo raskupusaju. Ali ne vredi. On vas i dalje ne primećuje.
Konačno, prihvatate poslednje poniženje: odričete se onog svojstva do koga ste najviše držali, koje vam je izgledalo najvrednije – produhovljenosti. Postajete površni, lakomisleni, frivolni, nehajni, kikotavi, bleskasti. Rečju, plavuša. Ali žrtva je uzaludna. On ostaje beznadežno ravnodušan, a vama ne preostaje drugo do da se trajno i duboko razočarate u ceo muški rod.
Razočaranje, premda druge vrste, ne gine vam ni s onima koji su između ove dve krajnosti. U prvi mah s njima sve izgleda kako se samo poželeti može. Ne iscrpu vas svu samo u jednom konzumiranju, niti vas nabave jedino zato da bi vas držali na polici. Čitaju vas p olako, pažljivo, u malim dozama, sladokusački, upravo onako kako i vama najviše prija. I taman pomislite da ste naišli na muškarca svog života, kad se ispostavi da je to samo običan nitkov, hulja, pokvarenjak. Svodnik.
Kao da mu veza s vama baš ništa ne znači, on stane da vas hvali i preporučuje, i to u vašem prisustvu, na vaše rođene uši, svojim prijateljima, čak i pukim poznanicima. Ne možete naprosto da poverujete šta vas je snašlo. Pri tom se nimalo ne usteže da do tančina izloži najprisnije trenutke koje je imao s vama. Gotovo anatomski, povremeno čak cokćući jezikom, sladostrasno, dok se gnusni voajeri koji ga slušaju samo oblizuju. A vi u zemlju da propadnete od stida.
I, naravno, kad vas tako ponude kao na tacni, ko vas ne bi uzeo? Krenete vi iz ruke u ruku, od jednog do drugog prijatelja, osećajući se sve više kao obična bludnica. A posle svake upotrebe sve ste pohabaniji, oronuliji, svenutiji, dok gospodinu koji je vaš vlasnik to kao da je svejedno. On očito više ne namerava da s vama ima bilo šta, zasitio vas se, pa čak ni ne primeti da vas poslednji od pozajmljivača uopšte i nije vratio.
Ali još je znatno teža sudbina onih jadnica koje dospeju u biblioteku. Bolje, zapravo, da su umrle nego što ih je to snašlo. Za jednu knjigu to je u najvećoj meri ponižavajuća ustanova. Ljudi joj u svom beskrajnom licemerju pripisuju razne uzvišene nazive: te hram kulture, te bastion pismenosti, te uzdanica civilizacije. Koješta!
Posredi je, u stvari, obična javna kuća. Baš tako. Bordel. Samo još crveni fenjer nedostaje na ulazu. Sve ostalo je tu.
Pre svega izobilje prostitutki. Neke na tom mestu provedu čitav vek. Dođu kao vrlo mlade, a ako ih zadesi peh da postanu popularne, promene puno hiljada mušterija dok se konačno ne povuku iz službe. Postoji čak takmičenje u tome za kojom će knjigom vladati najveća potražnja tokom godine. Pobednica, naravno, dobija plaketu. Ponekad i prelazni pehar. Banderolu, ako ništa drugo. Dok joj svečano dodeljuju ovo priznanje, međutim, niko da se zapita kroza št a je sve ta jadnica morala proći da bi ga dobila.
A prošla je kroz pravi pakao samo zato što je niko ne štiti. Nema čak ni makroa. Toga je još i bilo ranije, dok se odnos s knjigom morao obavljati u samoj biblioteci, nisu se smele iznositi napolje, znao se bar neki red, postojali su čuvari, ali otkako su počele da se iznajmljuju, da odlaze po kućama, kao devojke na poziv, prepuštene su potpuno samima sebi.
Postoje, doduše, propisi koji zabranjuju nasilje nad knjigama, ali ne treba biti naivan. Ko se još u ljudskoj zajednici drži propisa? A i kad uhvate ponekog sadistu koji je baš preterao u iživljavanju, kazne su sasvim blage. Gotovo podsticajne da se nastavi zlostavljanje.
Ni sa zdravstvenom zaštitom ne stoji bolje. Da bi priučena i neopremljena lekarska služba uopšte obratila pažnju na nas, moramo uistinu biti sasvim osakaćene ili unakažene. A i tada nam pruže krajnje nestručnu pomoć. Nema ni pomena o nekakvom restauriranju, kao što bismo možda, u svojoj bezazlenosti, mogle očekivati. Ili bar o renoviranju. Ništa slično tome. Malo nas prikrpe tu i tamo, jedva ako imaju i selotejp, pa hajde natrag na posao. Ne ličimo, doduše, više ni na šta, ali koga za to briga sve dok nas neko traži. A kada sasvim zanemoćamo, kada nas više niko neće, kada postanemo potpuno neupotrebljive, onda umesto i te kako zaslužene penzije letimo, kao otpad, napolje. Na ulicu. U kontejner, u stvari.
Sve to, međutim, ne deluje još tako poražavajuće na naš ponos i na naše samopoštovanje kao cena po kojoj nas iznajmljuju. Ma šta cena – bescenje! Bolje bi bilo i da su naše usluge besplatne nego što nas podaju za tu sitninu. Tako bismo se bar osećale kao hetere ili samarićanke. Ovako, svako kome padne na pamet može da se učlani u biblioteku. Isključena je bilo kakva provera, lični dokumenti traže se samo forme radi, a barem o higijenskom, ako već ne o sistematskom ili, što bi jedino bilo ispravno, mentalnom pregledu mušterija nema ni govora. Nikakvo uverenje takve vrste nije neophodno. Dovoljno je samo raspolagati iznosom z a koji se u bifeu biblioteke može kupiti tek jedna kafa – i vrata raja se otvaraju na celu godinu. Raspomamljeni vuk biva pripušten u tor s ovčicama.
Okolnosti su, doduše, nešto bolje u onim posebnim, velikim bibliotekama koje se diče uglednim nazivima: seminarska, univerzitetska, kongresna, narodna. Tu se, pre svega, knjige sasvim retko iznajmljuju, pa ako je već posredi prostitucija, onda je bar na visokom nivou. Na takvim mestima osećamo se ne kao obične uličarke, već kao uvažene kurtizane, što je ipak neka razlika.
A i mušterije su uglađene, obazrive, galantne. Fin, učen svet, za razliku od beslovesnog puka s kojim imate posla po seoskim i prigradskim bibliotekama. Neretko i veoma osećajan, tako da nije nikakvo čudo što se tu ponekad čak izrodi i prava romansa.
Kakvom profesoru univerziteta ili akademiku toliko priraste za srce neka knjiga, naročito ako je retka i veoma vredna, zaljubi se u nju kao kakav balavac, do ušiju, pa reši da je zadrži samo za sebe, ne vraća je više ni po koju cenu, ne dopušta da bilo ko drugi baci makar i pogled na nju, a kamoli da je uzme u ruke.
Vodi je u svoj dom, a tamo se ispostavi da ona nije jedina, tu su i ranije uglednikove ljubavi, čitav harem, zapravo, čovek je baš zaljubljive naravi, ali to novoj članici uopšte ne pada teško, ovo je svakako bolje nego da bude dostupna mnogima, pa makar to bila i aristokratska klijentela. Čemu se većem, uostalom, jedna knjiga i sme nadati? Monogamnoj vezi, možda? O takvoj emancipaciji ne sanjaju čak ni najveće feministkinje među knjigama.
Stižu profesoru opomene, pa čak i tužbe, ali on stoički podnosi ove neuviđavne i bezosećajne nasrtaje, ne izneverava svoju novu izabranicu, baš kao ni one prethodne, kao pravi vitez. Samo smrt uspeva da ih razdvoji. Tek pošto vitez umre, biblioteka ponekad uspe da povrati svoju pitomicu, i to samo ako se u međuvremenu u nju nije zaljubio neko od naslednika, pa tako knjiga ostane trajna porodična naložnica, prenoseći se s kolena na koleno.
Ništa bolje ne stoje stvari ni s drug im ustanovama koje su ljudi osnovali radi knjiga. S knjižarama, recimo. I ova mesta ovenčana su raznim pritvornim hvalospevima, a još najmanje što se za njih kaže jeste da su to saloni. Ali, naravno, kako to već biva kod ljudi, kad god pribegnu eufemizmima, uvek neko naličje pokušavaju da prikriju. Kakvi crni saloni – nisu knjižare ništa više od običnih tržnica robinja. Jezik je taj koji ih ponajpre odaje. Iako to, razume se, zvanično nećete čuti, kada prodavci u ovim dičnim radnjama razgovaraju između sebe, za to čime trguju imaju samo jedan naziv: roba. Uopšte nije neophodno biti stručnjak za etimologiju da bi se razabrala upadljiva srodnost.
Sad, doduše, postoje izvesne nijanse, nisu sva mesta na kojima se prodaju knjige ista, ali osnovno načelo je nepromenljivo. Mi tu bivamo izložene na prodaju, a zainteresovani kupac uživa, jasno, puno pravo da se prethodno uveri u kvalitete robinje koja mu je zapala za oko. Neće, valjda, dopustiti da kupi mačku u džaku. A naravna stvar, proveravanje robinja odvajkada se najbolje obavljalo pipanjem. Sad, moglo bi, doduše, i samo gledanjem, ali nije pouzdano, hoće trgovci da podvale, spolja gladac i tako to.
Vi morate da stojite mirno dok vas on temeljito opipava jer ako bi vam kojim slučajem palo na pamet da se pobunite – a razloga ima na pretek, dostojanstvo vam je ne samo povređeno nego najgrublje zgaženo – tu je nemilosrdni bič prodavca robova, od milja nazvanog knjižar, da vas prizove pameti. Kupčeve ruke klize po vama, stiskaju vas i zavlače se gde mu se ushte – nema nijednog nedopuštenog mesta: hoće čovek tobože da se uveri da li ste dobro uhranjeni, zdravi, bistri, da vam nešto ne nedostaje, da su vam svi zubi na broju (na to se naročito obraća pažnja, baš kao i kod konja, jer ako šminka laže, vilica ne laže).
Najstrašnije je to što i kada vas ovako svu propusti kroz ruke, on uopšte nema obavezu da vas kupi. Čak ni da pruži objašnjenje zašto mu niste po volji. Naprosto vas vrati knjižaru, pa ili se upusti u proveru neke druge robinje ili napusti knjiža ru. Ali nije ovde uvek posredi puka izbirljivost. Ima među mušterijama i pravih manijaka: čim ga ugledate kako ulazi, u očima mu belodano vidite da uopšte nije došao nešto da kupi nego samo da iživi svoju nastranost. A još ako nosi poduži mantil, čak i usred leta, pa i sav deluje nekako neuredno i zapušteno, s podužom masnom kosom i neobrijanom bradom, nema nikakve sumnje: taj je!
Jasno je i prodavcima s kim imaju posla, najradije ga uopšte ne bi uslužili – ne, doduše, iz naprasne uviđavnosti prema nama, briga njih za našu poniženost i uvređenost, nego da se ne zamajavaju, to je ipak ozbiljan poslovni svet, njima je vreme novac – ali nikad se zasigurno ne zna: svako je mogući kupac dok se ne dokaže suprotno, a tu je i konkurencija koja samo čeka da naprave neki pogrešan korak.
Takvi znaju da provedu u knjižari i po pun sat, nekad čak i duže. I uglavnom imaju posla s najmlađim knjigama, takoreći decom, koje tek što su prispele. Povremeno, ako je gužva, pa budnost knjižara malo popusti, ovi pedofili zavuku se neopazice u neki kutak iz koga ne izlaze dok se sasvim ne zadovolje. (U novije vreme, ima čak knjižara koje, u želji da opravdaju svoj salonski karakter, nude posebne separee za ovakve degustacije.) Pročitaju oni tu na silu jadnu maloletnicu do kraja, pa posle ova bude upropašćena za ceo život, niko više neće ni da je pogleda ovako razdevičenu, a kamoli da je kupi.
Završi sirotica u magacinu kao neupotrebljiv primerak, čekajući otpis i ono što potom sledi, ako se neko od osoblja ne sažali i ne ponese je kući: nema nameru, doduše, da je čita, to nipošto, drži čovek ipak do sebe, neka donja granica mora postojati i u milosrđu, ali besplatna je, pa će već nečemu poslužiti, možda kao poklon nekome za rođendan, naročito ako se lepo umota u šarenu ukrasnu hartiju, tako da njena iskorišćenost ne bude odmah vidljiva.
Glavni neprijatelji prodavaca robinja jesu, naravno, lopovi. A kako su neprijatelji naših neprijatelja nama prijatelji, nikakvo čudo što prema ovoj vrsti osećamo izvesnu naklonost. Čak možda malo i preterujemo u tome. Doživljavamo ih odveć romantično, kao zgodne bandite koji otimaju od bogatih da bi davali siromašnima. Među nama, svakog od njih nazivamo Robin. Mogle smo izabrati i neko drugo ime, istorija je prebogata razbojnicima, ali i ovde je etimologija učinila svoje.

INTERVJU

Glas javnosti 23.05.05
Prohodan sam od Londona do Tokija
Zoran Živković

Temeljne ljudske prilike istovetne su za sve nas bez obzira na lokalizme kojima smo obojeni. U suočenju s krajnjim pitanjima, među kojima preovlađuje ono o našoj smrtnosti, nema nikakvu važnost to koji etnički prefiks nosite, kome se božanstvu klanjate, kakva vam je boja kože, u kom delu ove sićušne planete obitavate. Tu čak i imena prestaju da budu važna, kao i toponimi

Zoran Živković je 2003. godine za roman Biblioteka dobio Svetsku nagradu za fantastiku, ove godine roman Knjiga je u izboru za prestižnu Impak nagradu, dok su profesori Univerziteta u Torontu i Bafalu Živkovićeve romane uvrstili u obaveznu literaturu za proučavanje. Nekako obrnuto proporcionalno međunarodnom priznanju, domaća kritika prilično ravnodušno prolazi pored dela Zorana Živkovića. Poslednja vest je da je u konkurenciji nekoliko hiljada priča, upravo Živkovićeva priča Voz odabrana za radiodramsku adaptaciju na konkursu Bi-Bi-Sija.

U Vašoj literaturi prepoznaje se nešto od tema iz proze Danila Kiša, atmosfere romana Umberta Eka, Pola Ostera i DeLila. Po čijem tragu još pišete?
- Evo šta sam na slično pitanje odgovorio pre nekoliko godina. Mogu ovde bez oklevanja da navedem svoje reči zato što se ništa bitno nije promenilo. Danas bih jedino ovom spisku dodao Žozea Saramaga, čije me jedinstveno umeće poigravanja pripovedačkim perspektivama naprosto očarava.
Divim se veštini kojim Umberto Eko vrši književnu transpoziciju svoje kolosalne erudicije, kao što me opčinjava gusta, zbijena i smislom bremenita rečenica Petera Hega. Imam visoko poštovanje za čipkasto, aluzivno tkanje prosedea Kazua Išigura, a voleo bih da postignem krajnju svedenost oblikovanja poput poteza proznom kičicom Alesandra Barika. Ili veštinu Patrika Ziskinda u dočaravanju atmosfere koja kao da silinom šoka deluje na čula.

Institucija pisca

Instituciju pisca, nadahnuća, stvaralaštva nemilosrdno ironišete. Zašto Vam je to jedna od omiljenih tema? Je li toliko podsticajna?
- Svakako da jeste. Šta za jednog pisca, uost alom, može biti izazovnije nego da dovede u pitanje sam čin stvaranja? Dok se s tim ne suočite, kao da uopšte i niste sazreli kao pisac.

Zašto u Vašim pričama ne postoje precizne vremenske i prostorne odrednice?
- Zato što one nisu bitne za ono što nastojim da kažem. Temeljne ljudske prilike istovetne su za sve nas bez obzira na lokalizme kojima smo obojeni. U suočenju s krajnjim pitanjima, među kojima preovlađuje ono o našoj smrtnosti, nema nikakvu važnost to koji etnički prefiks nosite, kome se božanstvu klanjate, kakva vam je boja kože, u kom delu ove sićušne planete obitavate. Tu čak i imena prestaju da budu važna, kao i toponimi.
Onima koji glavnu vrlinu proznog kazivanja vide u isticanju lokalnog, što nipošto nije neopravdano, ovakvo uopštavanje može izgledati neumesno. Možda i jeste. Ali ono je, s druge strane, zaloga prohodnosti mojih knjiga - kako je to jedan ugledni američki kritičar napisao - među čitaocima od Tokija do Londona i od Helsinkija do Kejptauna.

Bez obzira na to što Vas olako svrstavaju u SF, najuspešnije su vam stranice one na kojima humor odnosi pobedu, ili je bar u ravnopravnom odnosu sa literarnom jezom. Koliko Vam je stalo do duhovitosti u pisanju?
- U SF me, valjda po inerciji, svrstavaju oni koji baš ni jednog jedinog reda moje proze nisu pročitali. No, ne stoji SF u opoziciji s humorom. I tu imate sjajna komična dela. Humor je kod mene izraz jedne o dve stožerne teme o kojima pišem - ljubavi i smrti.
On je prevaga biofilnog nad nekrofilnim, života nad ništavilom, ljubavi nad smrću. Moj prosede bio bi odveć sumoran da nema humora. Ali nije to nikakav moj izum, naravno. Još se u antičkoj književnosti uvidelo da se prava punoća pisanja postiže tek spojem tragičnog i komičnog. Zar i Šekspirov opus, sazdan od tragedija i komedija, nije najbolji pokazatelj trajne vrednosti ovog načela?

Gde zastajete u korišćenju onostranog u Vašoj literaturi? Da li radije volite da vratite svog junaka na mesto sna i da mu dopustite da ponovo otvori vrata mraka, ili da pre toga stavite tačku?
- Nema, zapravo, onostranog u mojoj prozi. Postoje iskoračenja iz skučene stvarnosti realističke proze, to da, ali to teško da treba uzeti doslovno. Posredi je, verujem, uvek metaforički iskorak kojim se likovi dovode u svojevrsnu ontološku iznudicu da se suoče sa zamkama i paradoksima proisteklim pre svega iz okolnosti da smo smrtni. Kada bi onostrano imalo bukvalnu vrednost, onda se ono što pišem ne bi razlikovalo od žanrovske, trivijalne književnosti. A ja želim da verujem da se razlikuje...

Da li Vas vređa to što Vas domaća književna kritika ignoriše? Ili Vam tiraži, nagrade i priznanja u inostranstvu neutrališu ovaj domaći muk?
- Domaća kritika prenebregava me s ubedljivim razlogom. Postoje naprosto mnogo bolji domaći pisci od mene kojima se ona bavi, tako da nije čudo što za moju malenkost nema vremena. A što se tiče pažnje koju mu posvećuju kritičari u inostranstvu, jedan ovdašnji književni poslenik nedavno mi je mudro objasnio šta se iza toga krije. O tebi pišu, kazao mi je on, zato što su tvoje knjige prevedene. Da su prevedene knjige i drugih naših autora, kao što nažalost nisu, o njima bi se još više pisalo. Zbilja, ovome se nema šta prigovoriti. Jasno i razložno.

T. Čanak
Politika 10.05.05
Između ljubavi i smrti
Zoran Živković

Moji junaci uglavnom nemaju imena, mesta nemaju nazive, nemoguće je bliže odrediti vreme u kome se radnja odigrava, kaže autor

Prozna dela našeg književnika Zorana Živkovića nastavljaju da postižu uspehe u svetu. Roman „Knjiga” nominovan je za jedno od najprestižnijih evropskih literarnih priznanja - Međunarodnu dablinsku književnu nagradu IMPAK, a priča „Voz”, izvorno objavljena 2000. godine u knjizi „Nemogući susreti”, upravo je otkupljena za radio dramatizaciju na Bi-Bi-Siju. Njeno emitovanje predviđeno je za oktobar ove godine. Živkovićev mozaik-roman „Biblioteka” nagrađen je 2003. godine Svetskom nagradom za fantastiku, a knjige su mu prevedene na 22 svetska jezika. Beogradska izdavačka kuća „Laguna” objavljuje sabrana dela Zorana Živkovića, a do sada su izašli naslovi „Četvrti krug”, „Nemoguće priče” i „Knjiga - Pisac”. Živković je autor „Enciklopedije naučne fantastike”, a dela većine značajnih svetskih pisaca sajens fikšna objavio je u okviru svoje izdavačke kuće „Polaris”.

Vaša proza iskoračuje iz okvira vremena u specifičnu sliku fantastičnog. Kako ona izgleda?
- Da ne pišem na srpskom jeziku, sva je prilika da niko ne bi naslutio da sam srpski pisac. U mojoj prozi, bar nominalno, nema Srba, baš kao što nema ni nekog drugog etničkog identiteta. Moji junaci uglavnom nemaju imena, mesta nemaju nazive, nemoguće je bliže odrediti vreme u kome se radnja odigrava. Streteški pripovedački razlog tome jeste moje uverenje da je ljudska situacija u osnovi ista bez obzira na to koji etnički prefiks nosite, odnosno gde i kada živite. Za temeljne nedoumice čovekovog postojanja, o kojima ja nastojim da pišem, sasvim su nebitni lokalizmi. Mislim da me to u najvećoj meri izdvaja na savremenoj srpskoj književnoj sceni koja se uglavnom drži okvira takozvane stvarnosne proze. Druga posebnost mog prosedea jeste iskorak ka jednom osobenom tipu fantastike za koji gotovo da nema uzora u domaćoj književnosti, ali ga zato i te kako ima u svetskoj tradiciji.

Fantastični svet Vaše proze u kida granice između sna i jave, dobra i zla (u „Ispovedaonici” đavo uklanja sećanje na greh), smrti i života. Gde je granica između strašnog i humorističnog?
- Humoristično i strašno izvedeni su oblici dve stožerne teme svekolike umetnosti proznog kazivanja: ljubavi i smrti. Ma koliko zvučalo paradoksalno, ljubav i smrt su nerazdvojive. Da nismo smrtni, sva je prilika da ne bismo bili kadri za ljubav. Smešno i strašno prozno su najdelotvorniji kada se prepliću i dopunjuju. Svetska književnost puna je sjajnih primera u tom smislu. Setite se samo veličanstvene scene na groblju u Hamletu. U gotovo svim mojim delima postoji manje ili više pritajen humorni ton čija je svrha da razgoni neumitno sumornu atmosferu koja optače likove suočene s krajnjim ljudskim pitanjima.

Jedan junak Vašeg romana „Skrivena kamera”kaže da „postoje dva osnovna stanja, zar ne, život i smrt?”, a drugi „da umetnost pruža obilje prvorazrednih povoda da se sebi prekrati život”.
- Stvaralaštvo je skriveni junak mnogih mojih priča. Da nije jedinstvene radosti koju ono pruža, utvarnog uzdanja da sve ipak nije lišeno smisla, pitanje je kako bi se uopšte moglo živeti. Ako može biti govora o nekoj utehi u suočenju s poslednjim ništavilom, pa čak i o izvesnom prkosu, onda ih treba potražiti ne u teološkim prividima ili filozofskim sistemima nego ponajpre u činu umetničkog stvaranja kao krhkoj, slabašnoj, ali jedinoj stvarnoj nadi da možemo da nadživimo svoju biološku konačnost.

Knjiga, pak, u Vašoj prozi živi zaseban život, povezuje priče i junake i sama govori.
- Moj roman „Knjiga” svojevrsno je veselo opelo možda glavnom znamenju dosadašnje civilizacije - knjizi. Napisao sam ovaj roman u proleće 1999. Bila je to vitalistička reakcija na sile Tanatosa koje su se natkrile nad nas. Eto još jedne razlike između mene i matice savremene srpske proze. Dok je većina mojih kolega po peru otklon od smrti koja nas je okruživala tražila u njenom hipertrofiranju, čak nastranom uznošenju, ja sam joj se suprotstavljao smehom .
Na početku trećeg milenijuma knjiga se nalazi suočena s dva moćna neprijatelja. Prvi je industrijsko izdavaštvo koje svojim glavnim božanstvom bestselerom i svojim izopačenim sistemom vrednosti oličenim u hiperinflaciji književnih priznanja preti da beznadežno debilizuje sve ono uzvišeno što knjiga oličava. Drugi je digitalizacija koja, uprkos tehničkim pogodnostima koje donosi, oduzima knjizi dušu.

Dobitnik ste prestižnih evropskih literarnih priznanja, vaše knjige postižu uspehe u Evropi, Americi i Južnoj Koreji. Kako to da ste više cenjeni u svetu nego kod nas?
- Do sada sam dobio dve književne nagrade - „Miloš Crnjanski” za roman „Četvrti krug” i „Svetsku nagradu za fantastiku” za „Biblioteku”. I to je sasvim dovoljno. Nadam se da više nikakvu nagradu nikada neću dobiti. Ima nečeg temeljno pogrešnog u samoj zamisli dovođenja pisaca u hipodromski položaj. Ne pišem da bih se nadmetao s drugima autorima u nekoj fantomskoj trci koja mi je nametnuta nego iz drugih razloga.
Postoji jednostavan odgovor na pitanje zašto sam manje popularan u vlastitoj zemlji nego u inostranstvu. Ovde čitaocima više prijaju druge vrste proze, a ne ona koju ja pišem. S tim sam se odavno pomirio. S pisanjem je kao i sa zaljubljivanjem. Ne možete nikoga naterati da vas voli. Hemija se dogodi ili se ne dogodi. U mom slučaju se ona s mojim sunarodnicima nije dogodila. Srećom, u književnosti ljubav ne zna za godine. Još nisam izgubio nadu da do toga ipak jednom može da dođe...

Marina Vulićević
Vreme 25.03.05
Smeh u tami
Zoran Živković

Moj umetnički svet nije idilično mesto koje nastanjuju idealna stvorenja. U nekim pogledima on znatno više nalikuje paklu nego raju. Ali u mojim knjigama, uprkos tami koja u njima vlada, jedan zvuk dominira: zvuk smeha

Zoran Živković (1948) spada među naše najprevođenije pisce. Njegove prozne knjige, počev od 1993. kada je objavio roman Četvrti krug do prošlogodišnjih naslova Vagon i Četiri priče do kraja, prevedene su na čak 22 svetska jezika. Neke od njih dobitnici su prestižnih svetskih nagrada, poput romana Biblioteka, nagrađenog pre dve godine američkom Svetskom nagradom za fantastiku. Jedan deo njegovog stvaralaštva vezan je za oblast naučne fantastike, čija dela je prevodio i popularizovao. Autor je Enciklopedije naučne fantastike (1990), a u okviru svog znamenitog izdavačkog ateljea Polaris objavio je najvažnije naslove većine najznačajnijih svetskih pisaca ovog žanra. Izdavačka kuća Laguna upravo donosi sabrana Živkovićeva prozna dela u pet tomova.

VREME: Vaše ime u srpskoj kulturnoj javnosti često se vezuje za oblast naučne fantastike, na čijoj popularizaciji ste godinama radili – za žanr koji je u ovdašnjoj akademskoj javnosti dominantno smatran trivijalnim. Da li se ovakav stav prema SF-u, zahvaljujući pored ostalog i vašem angažmanu, unekoliko promenio?

ZORAN ŽIVKOVIĆ: Mislim da nije, ili bar ne mnogo. O naučnoj fantastici ovde i dalje najisključivije stavove imaju oni koji baš ništa od nje nisu pročitali. No, ne sumnjam u to da će SE promena ranije ili kasnije odigrati. Nećemo moći doveka da ostanemo mimo sveta. Voleo bih da doživim dan kada će se i kod nas naučna fantastika predavati na univerzitetu.

Koliko je vaš imidž popularizatora naučne fantastike uticao na recepciju vaših proznih knjiga koje nisu imale dodira sa ovim žanrom?

I ovde imamo problem s nečitanjem. Mene najlakše proglase za SF pisca oni koji nisu sebi dali truda da makar jednu moju proznu knjigu pročitaju – a imam ih već jedanaest. Da jesu, lako bi se uverili u supr otno. A to bar nije natčovečanski teško. Uostalom, većina mojih knjiga sasvim je skromnog obima...

Sudeći po odjeku vaših knjiga, čini se da ste prihvaćeniji u svetu nego kod nas. I sami ste jednom primetili da imate više čitalaca u inostranstvu nego ovde. Kako to objašnjavate?

Ovdašnja čitalačka publika očigledno daje prednost nekim drugim vrstama proznog izraza. Iako se čitanost mojih knjiga znatno povećala otkako je počela da ih objavljuje Laguna, teško da ću ikada postati visokotiražni pisac. Nije lako ne biti prorok u svojoj kući, ali čovek se na kraju pomiri s okolnostima. Uostalom, važno je da vas negde čitaju...

Kako biste opisali vaš izvorni stil na srpskom? Koliko su prevodi na engleski bliski vašem originalnom glasu?

Postoji neobičan paradoks vezan za moj originalni glas. Jedan srpski akademski kritičar opisao ga je kao odveć engleski. Nisam siguran da sam sasvim razumeo šta je pod tim podrazumevao, osim možda da moj glas zvuči pomalo neskladno u horu savremene srpske proze. To je glavni razlog, pretpostavljam, što me zvanični književni establišment u mojoj zemlji uglavnom prenebregava. Iako ne poriču izvesne kvalitete mog pisanja, radije izbegavaju da me ozbiljno shvate uprkos izvesnom uspehu koji su u inostranstvu postigle moje knjige. S druge strane, za čitaoca kome je engleski maternji jezik zauvek ću ostati strani autor čija su dela manje ili više izgubljena u prevodu. Veoma je srećna okolnost što kao prevodioca imam gospođu Alisu Kopl-Tošić koja je prevela gotovo sve moje knjige i uspela da mi podari savršen engleski glas.

Vaša dela sada su prevedena i na niz drugih jezika, među kojima su španski, ruski, korejski, portugalski, grčki, finski, češki, mađarski, poljski... Satirični roman Knjiga u Južnoj Koreji je upravo doživeo drugo izdanje. Da li vas okolnost da je Knjiga našla odjeka u kulturi toliko različitoj od vaše čini pesimistom ili optimistom u pogledu budućnosti književnosti?

Optimistom – izvan svake sumnje. Ali to je verovatno i stoga što sam i inače optimista. Nasuprot mračnom završetku Knjige, koji je, naravno, bio samo metaforičan, sasvim sam uveren da će Književnost na kraju odneti prevagu nad svoja dva najnovija moćna neprijatelja: izdavačkom industrijom i digitalizacijom. Književnost trajno treba da ostane što je moguće više elitistička i da se objavljuje u klasičnom obliku. Sve drugo bilo bi izneveravanje njene suštine.

Što se tiče okolnosti da moje knjige nalaze čitaoce na drugim jezicima i u drugačijim kulturama, pretpostavljam da se to delimično može objasniti odsustvom lokalizama u mojoj prozi. Čitaoci iz raznih delova sveta bez poteškoća se poistovećuju s mojim bezimenim junacima koji žive u bezimenim mestima. Temeljne nedoumice s kojima se suočavaju moji likovi zajedničke su svim ljudskim bićima, bez obzira na mesto odakle potiču, veru, pol ili kulturnu tradiciju kojoj pripadaju. Iako nema sumnje da velika književnost može u potpunosti da bude sazdana od lokalizama, ja sebe smatram kosmopolitskim piscem.

Vaša najnovija knjiga Četiri priče do kraja pripada satiričnom toku vaše proze, ali upravljena je na sâm umetnički proces koji se prikazuje (uz humorni ton) kao izvor poremećaja i morbidnog samorazaranja. Umetnici se podstiču da potraže nadahnuće plivajući u bazenu punom krvi ili tako što će biti živi sahranjeni. Postoji jedna tamna strana vašeg umetničkog sveta, zar ne?

Svakako da postoji. Moj umetnički svet nije idilično mesto koje nastanjuju idealna stvorenja. U nekim pogledima on znatno više nalikuje paklu nego raju. Ali paklu poglavito za samog umetnika. U Vremenskim darovima pokušao sam da predočim paklene nevolje pisca, dijabolična ograničenja njegove svemoći, nesnosni teret njegovih odgovornosti. U Nemogućim susretima pisac očajnički pokušava da nađe uzmak od krajnjeg ništavila u onome što je napisao. Na drugim mestima humornije sam se poigravao protivurečnostima umetničkog procesa. U Piscu je taj humor prigušen i diskretan, intelektualan; u Knjizi je burleskan; u Četir i priče do kraja naglašeno je satiričan. U mojim knjigama, uprkos tami koja u njima vlada, jedan zvuk dominira: zvuk smeha. Smeha u tami.

Fantastično je veoma prisutno u vašoj prozi. Smatrate li da je realističko kazivanje neprikladno da bi se dočarala puna složenost ljudskog postojanja?

Radije bih rekao da je realističko kazivanje nedovoljno za ovu svrhu. Slično je klasičnoj fizici u smislu da prikladno dočarava samo deo stvarnosti. I to ne veliki deo. Fantastično je u ovoj analogiji slično relativističkoj, odnosno još više kvantnoj fizici. Ono otvara čitava nova, ogromna područja viših stvarnosti koja su moguća jedino u raznim umetnostima. Koliko su ova područja važna može se prosuditi po činjenici da gotovo 90 odsto onoga što je ikada stvoreno samo u književnosti pripada ovoj ili onoj vrsti fantastike. Smatram da jedino u duhu te tradicije mogu odgovarajuće da izrazim svoje književno biće. Uz to, sasvim sam ubeđen da bi bez fantastičnog naš svet bio oskudno i ubogo mesto.

Pa ipak, s druge strane, vi ste racionalista?

Nema protivurečnosti u tome. Dopustite mi da se ponovo pozovem na analogiju s fizikom. Kada se nalaziš u carstvu klasične fizike, normalno je da si racionalan. Alternativa je da budeš iracionalan, što je samo eufemizam za manje ili veće ludilo. Ali radosno prihvatam da postanem iracionalan čim zakoračim u ono što predstavlja književni ekvivalent relativističke i kvantne fizike. Ako nisi iracionalan, nikada ništa nećeš postići u umetnosti fantastičnog. Štaviše, što si luđi u tom drugom carstvu, tim bolje. Ovo ludilo, međutim, treba da bude što je moguće više kontrolisano.

Smatrate li onda da će u književnosti uvek biti novih stvari koje se mogu reći – da ćete nastaviti da govorite nove stvari?

Onog časa kad budem uvideo da više nemam šta novo da kažem na području fantastičnog, prestaću da pišem. Usud gori od smrti za jednog pisca nije nesposobnost da se dalje piše, nego tvrdoglavo pisanje i objavljivanje onda kada dotični autor n ema šta više da kaže. Jedna od ključnih vrlina književnih majstora bila je to što su znali kada treba da prestanu. Srećom, dok su pojedinačni autori žalosno ograničeni u ovom pogledu, sama književnost potpuno je neograničena. Poređenje s fizikom može ponovo da bude ilustrativno. Kosmos književnosti, kao i fizički kosmos, zauvek će se širiti. Okolnost da entitet odgovoran za večno širenje kosmosa fizičari nazivaju tamna energija od vrhunske je metaforičke vrednosti. Kako je izvor književne tamne energije neiscrpan, nema mesta zabrinutosti za budućnost književnosti.

Marko Petrović
Tamar Jelin

  • Izdanje: 1
  • Godina: 2004
  • Jezik: Srpski jezik
  • Vrsta uveza: Meki uvez
  • Pismo: Latinica
  • Veličina: 130x200
  • Zemlja porijekla: Srbija
  • Stanje: Nova

Detalji

Kada bi knjige mogle da govore, kakvu bi nam priču ispričale o svom životu u svijetu ljudi? Tužnu, zato što valjda niko nije toliko ponižavan, omalovažavan, vređan i zlostavljan kao ovi ubogi bastioni naše kulture. Ali i zabavnu, zato što se ponajprije kroz odnos prema knjigama najkomičnije proziru ljudska glupost, sebičnost, licemjerje, taština, bahata nadmenost. Nastavljajući tradiciju slavnog Erazmovog uzora, ova britka satira predstavlja istovremeno nekrolog knjizi, ali i njenu apoteozu. Živkovićeve vedre eruditske nastranosti, razigrana tekstualna krivudanja i parodijska pretjerivanja u isti mah veličaju Knjigu, ali i tuguju za njom(...) Sve dok budu postojali sjajni romani poput ovoga ne treba brinuti o sudbini Knjige. Nikolas Gevers, Locus, USA Živković uvjerljivo sugeriše ovim djelom da i inače složen odnos između pisca i čitaoca može postati toliko zamršen da se na kraju čak može zaključiti da književno djelo uopšte, zapravo, i nema autora. Tim Fini, Context, USA KNJIGA je objavljena u SAD i Južnoj Koreji, a PISAC u SAD. ODLOMAK Nije lako biti knjiga. To već dugo nije lako, a pogotovo nije danas. Sasvim se može reći da smo ugrožena vrsta – na pragu iščeznuća, štaviše. Što je, naravno, neprocenjiva šteta jer posredi ipak nije bilo kakva vrsta. Rđavo je, naravno, kada ma koja vrsta izumre, pa bila ona i sasvim beznačajna grančica na ogromnom stablu evolucije, neka slepa uličica. Trilobiti, recimo. A kada preti nestanak jednoj od samo dve inteligentne vrste koje su se od iskona javile na ovom svetu, onda je to već prava evoluciona katastrofa. To da smo, uz ljude, još samo mi, knjige, obdarene pameću na celoj Zemlji niko pametan neće, valjda, više da ospori. U stvari, ako bi se preduzelo nepristrasno poređenje, pokazalo bi se da su u ovom pogledu mnoge prednosti na našoj strani. Pre svega, iako smo u simbiotskoj vezi s ljudima, mi bez njih ipak možemo. Šta će nam oni, u krajnjoj liniji? Da nas čitaju? Pa od toga koristi imaju samo oni, a mi baš nikakve. To nama, zapravo, samo škodi. I to višestruko. A mogu li oni bez nas? Ma hajdete! Da nije knjiga, na šta bi ličila ljudska zajednica? Još bi se nalazili u onom dozlaboga primitivnom dobu u kakvom smo ih zatekle kada smo se pojavile pre pet hiljada godina. Vrsta čiji su članovi znameniti po tome da brže nešto zaborave nego što upamte. Da im ovde nesebično nismo pružile pomoć, da nismo pamtile umesto njih, ovi jadnici uopšte ne bi imali istoriju. Sve bi živo zaboravili. A kako se neko može podičiti pameću, ako se ne seća vlastite prošlosti, čak ni one nedavne? Za razliku od ljudi, međutim, mi baš ništa ne zaboravljamo. Ono što jednom doznamo, to ostaje trajno u nama. Neuklonjivo, osim na silu, tako inače omiljenu u ljudskim poslovima. Pa ko je onda tu nadmoćniji? Onaj ko klade valja, možda? Ali ovo nipošto nije sve. Ljudi ne samo što su zaboravni nego su, još i više, stvorenja sasvim slabe i kratke usredsređenosti. U dve reči, krajnje su smušeni i brljivi. Najčešće ne misle ništa, a i kad misle, uglavnom bolje da to ne čine. Ponekad im prođe ceo vek, a da im ništa oštroumno ili bar suvislo nije palo na pamet. Čak i kada se među njima javi neko čije su misli malo pribranije i sređenije, a to se uistinu događa sasvim retko, uvek se nadvija ozbiljna opasnost da one ishlape ako se veoma brzo ne povere nama na čuvanje. Mi smo sada riznica svega onoga što je bulumenta od stotinak milijardi ljudi, koliko ih je postojalo otkako su sišli s drveta, uspela uz grdnu muku nekako da napabirči. Ako bismo ikada rešile da im uskratimo pristup tome što su na jedvite jade smislili, morali bi da krenu sasvim iz početka. A dobro se zna koliko im je vremena bilo potrebno da ukrote vatru ili izumeju luk i strelu. O točku već i da se ne govori. E, sad, svako razborit lako bi zaključio da je u najboljem interesu ljudi da ne ugrožavaju knjige. Štaviše, da vode računa o nama, da nas štite, paze, čuvaju, budući da od nas nemaju nikakvu štetu već samo korist. Mi smo idealan simbiotski partner: puno dajemo, a gotovo ništa ne tražimo zauzvrat. Ali ne, niko tako vešto ne ume da radi u korist svoje štete kao ljudi. Pravi su majstori u tome. Toliko, zapravo, da se neizostavno morate zapitati kako su ovoliko dugo uspeli da opstanu s tako izraženom sklonošću ka samouništenju. Takvo ponašanje gotovo da podriva samu zamisao evolucije. Ukratko, knjigama nisu naudili samo kada im se za to nije ukazala prilika. Uopšte nije neophodno biti paranoičan da bi se razabrala urota – neskrivena, uostalom – ljudske vrste protiv knjiga. Urota koja počinje još od trenutka naše pojave na licu Zemlje. Prirodno je bilo da nas, kao starija vrsta, nekako nazovu, da nam budu kumovi, takoreći. Zar mislite da je bilo slučajno to što su nam nadenuli baš ime ženskog roda? ’Knjiga.’ Ni govora! Time nam je odmah određeno mesto u njihovom svetu kojim u gotovo svim oblastima preovlađuju muškarci. Izjednačile smo se u mnogo pogleda s članovima ženskog pola njihovog društva. Što baš nije, kao što svi dobro znamo, najpoželjniji položaj koji se može zamisliti. Od nas se pre svega očekivalo da pružimo zadovoljstvo. (Dobro, i pouku, ali i to je, u stvari, samo jedan vid zadovoljstva, ne mnogo popularan, doduše.) Muškarcima u prvom redu, razume se, budući da je porok čitanja dugo bio jedino njima dostupan. Kasnije, kada su se i žene tome odale, ništa se suštinski nije promenilo, jedino je postalo nastranije. Nas, jasno, niko nikada nije upitao da li i mi to želimo, da li nam sve to uopšte prija. Ma kakvi! Naprosto, morale smo da budemo na raspolaganju, vedre i doterane, kad god bi se nekom muškarcu ushtelo da se malo zabavi. Upuštali su se u odnos s nama svugde i u svako doba. Nimalo se nisu libili javnih mesta, po mogućstvu sa što više okupljenog sveta, povlađujući tako svojoj egzibicionističkoj prirodi. Oduvek su naročito omiljena bila prevozna sredstva: volujska kola, rikše, dvokolice, čamci, trotineti, čeze, poštanske kočije, daske za jedrenje, prikolice, bicikli, sanke, vagoni podzemne železnice, avioni, dresine, roleri, autobusi, prekookeanski brodovi, skije, baloni, tramvaji, deltaplani, batiskafi, vozovi svih vrsta i pogona, jedrilice, trolejbusi, lađe na jedra i paru, pokretne stepenice, automobili, podmornice, tricikli, dirižabli, koturaljke, žičare, tobogani, a u novije doba i svemirske letelice. U drugu krajnost odlazili su oni koji su se u osamu s nama povlačili u razne budžake: zatvorske samice, manastirske ćelije, napuštene zemunice, zaglavljene liftove, prazne čekaonice, automate za slikanje, kabine za presvlačenje, vazdušne komore, telefonske govornice, stražarske kućice, svetionike nasred pučine, pećine s ponornicama. Najveću popularnost ipak su uživali toaleti, naročito privatni, zato što se tu ukazivala prilika za višestruko zadovoljstvo. Našu duboku poniženost niko pri tom nije ni primetio. No, najčešće smo bile korišćene u krevetu. Kako i priliči, uostalom. Tu smo se sasvim osećale kao zanemarene supruge. Umoran i mrzovoljan muž na brzinu bi udovoljio sebi, a onda potpuno zaboravljao na nas. Uglavnom bi nas samo bezosećajno odbacio, čak se ni ne potrudivši da nas vrati na mesto, a onda bi blaženo zahrkao. Ili bi nas, što je uistinu krajnje uvredljivo, ostavio otvorene – raskrečene, zapravo – preko cele noći, ponekad i znatno duže. Zamislite da vam neko naloži da napravite špagu, a potom da u tom položaju morate da ostanete satima. Ili danima. Neke među nama nisu više nikada uspele da valjano sastave udove, stekavši zauvek ’o’ noge. Poslovično jahanje na buretu prava je igrarija u poređenju s tim. Ali to još nikako nije bilo ono najgore. Oh, ne! Znatno više od ove ravnodušnosti pogađao nas je način na koji su nas muškarci uzimali. Bar velika većina njih. U tom načinu ogledala se sva neuviđavnost, sva bezobzirnost, sva bahatost muške prirode. Iako su odlično znali da će nas nage dodirivati, da će, štaviše, zavlačiti duboko u nas svoje prste, prebirati po našoj utrobi, zar mislite da je ijednom od njih ikada palo na pamet da pre čitanja bar opere ruke? Ili, što bi jedino bilo prikladno, a i džentlmenski, da navuče gumene rukavice. Ni slučajno! Pet para oni nisu davali za to što nas svojim štrokavim udovima mogu ne samo isprljati nego i zaraziti. Jedino im je bilo stalo do vlastitog uživanja. A onda i to s lizanjem. Naprosto bi vam se prevrnula utroba kada biste ih videli kako guraju u usta ponekad i po tri prsta istovremeno da bi ih ovlažili i tako okrenuli list. Kao da se i bez toga stvar nije mogla obaviti. Ali nemaju gospoda strpljenja da se malo pomuče suvim prstima. Lakše im je onako. A to što će vam skroz upropastiti nežni ugao stranice svojom pljuvačkom ili što će vas zapahnuti njihov zadah dok drže usta otvorena da bi obliznuli prste, za to uopšte ne haju. Prava je sreća, zapravo, što nemaju jezik dugačak kao u zmija jer bi onda zacelo njime okretali listove. Ovo je, međutim, još koliko-toliko podnošljivo u odnosu na svu silu nastranosti kojima smo, sasvim nemoćne i nezaštićene, bile izložene. S kakvim sve perverznjacima nismo morale da imamo posla! Najblaža je još bila čudovišna sklonost da nam se savije rub lista kako bi se označilo mesto gde se stalo u čitanju. Kao da nema mno štvo umerenijih i – što je još važnije – bezbolnih načina da se to uradi. Baš bi bilo zanimljivo doznati kako bi se gospoda koja to čine osećala kada bi im neko, recimo, slomio prst umesto da im veže čvor na maramici kao podsetnik da nešto ne zaborave. I to ne bilo kako slomio, već tako da više ne može pravilno da zaraste. A upravo je takva vrsta povreda na onim jadnim stranicama koje su okrutno savijene: nikada više neće biti kao pre. Trajni invalidi. I to u različitim stepenima. Slomljeni prst imamo kad je savijen samo vršak lista, ali postoje divljaci koji saviju na pola celu stranu. Zamislite samo! To čak nije ni prelom ruke ili noge nego same kičme. Prave psihopate! Tu su, zatim, oni uvrnuti tipovi koji se iživljavaju tako što pišu po nama. Šta sve sirote nismo morale da trpimo od njih. Uzdržaniji među ovima ograniče se na to da podvuku neki red ili unesu kakvu beleškicu tu i tamo, što je još donekle snošljivo, premda svakako nimalo prijatno, jer, zbilja, kome sem nekoj veoma nezreloj osobi može prijati da bude mestimično išpartan ili ižvrljan? Pa nismo, zaboga, Indijanci u ratnom pohodu! No, glavna nevolja jesu oni neumereni – istinski skribomani, zapravo, ili neostvareni pisci – koji po marginama ispišu više teksta nego što ga ima odštampanog na celoj stranici. Pa kad im tu ponestane prostora, oni bez ikakvog ustručavanja pređu najpre na predlist i zalist, a potom, ako su stvarno u nadahnuću, dohvate se i korica. Možete misliti na šta ličimo posle takve spisateljske neobuzdanosti! Stvar bi se još nekako mogla razumeti (premda svakako ne i dopustiti jer čemu onda beležnice i sveske ako mi ovome služimo) da je to što zapisuju nešto iole suvislo ili barem čitko. Ali ne, nipošto! Posredi su poglavito nerazgovetne žvrljotine – najčešće u obliku skraćenica, s mnoštvom znakova pitanja ili usklika, a neretko i potpuno novom sintaksom punom strelica, kružića, tarabica, romboida, talasića i čega još sve ne – u kojima niko živi sem autora ne bi uspeo da se razabere. A neretko ni oni sami. Koliko s mo ih samo puta iz prikrajka posmatrale kako pometeno zure u to što su naškrabali i češu se pri tom po temenu, pokušavajući da proniknu u tajne vlastite mudrosti. A tek crteži: prava galerija muške erotske fantazije! Taj rod je stvarno opsednut seksom. I to u najvulgarnijem vidu. Nema tu nikakve diskretnosti, nagoveštaja. Ili bar umetničkog ublaženja, ako ništa drugo. Sve se vidi, sve je u prvom planu, kao na ginekološkom pregledu. Sušta izopačenost. Ali kad treba potpisati svoj crtež – e, tu dične muškarčine podviju rep. Nigde ih nema. Radovi ostaju anonimni, a vrli autori prepuste nama da crvenimo i propadamo u zemlju kad neka pristojna osoba naiđe na njihovo delo. I bar da pri svemu ovom koriste neku pisaljku čiji se trag posle može lako ukloniti. Kakvu mekanu drvenu olovku, recimo, pa da onda, pošto ih opsednutost mine, što se valjda povremeno mora događati, lepo gumicom obrišu to što su napisali ili nacrtali, ako već ne iz uviđavnosti prema nama, ono bar da ne ostane trajan beleg njihove sramote. Ali ne, nije im to ni na kraj pameti. Dohvate oni prvo što im je pri ruci, a to uglavnom bude neko mastilo jako kao kiselina, koje začas probije i na suprotnu stranicu, kakva mastiljava, a uz to i nezarezana pisaljka koja više dubi nego što piše po hartiji, hemijska olovka koja je procurela, pa kad nas zaklope, simetričan otisak razmaže se i po susednoj stranici, ili, u novije vreme takođe, flomasteri koje prave u tako drečavim bojama da posle izgledate unakarađeni kao strašilo. Ova pisanija mogu se odstraniti jedino hirurškim putem, a neka čak ni tako. Stvar sasvim nalikuje tetovaži, zapravo. Najpre vas, potpuno protivno vašoj volji, svu istetoviraju, i to bar da liči na nešto, nego ste skroz naruženi, tako da se uopšte ne smete pogledati u ogledalo kako vam ne bi pozlilo. A onda vas lepo ostave da se same snalazite s tom rugobom. Pa vi sad izvolite: ili budite babaroga do kraja života, tako da više niko ne poželi da vas uzme u ruke (što, kad se bolje razmisli, i nije najgori usud koji vas može snaći), ili se izložite operaciji. Veoma bolnoj zato što se obavlja bez anestezije. Ko bi još trošio skupe anestetike na nešto tako beznačajno kao što je knjiga? Sve ide in vivo. I bar da koriste sterilisane instrumente – skalpel, recimo. Nego se late običnog žileta, počesto otupelog od upotrebe, a ponekad i skroz zarđalog, tako da uza sve ostalo još i strepite od sepse. Pa struži li struži, a vi dušu da ispustite. Na kraju, ako i uspeju da uklone tetovažu, vama se koža sasvim istanjila. Toliko, zapravo, da za vas više ne važi ni ono da ste samo kost i koža. Preostane još jedino kost. Potpuno se providite. Sve je ovo, međutim, pesma u poređenju s onim što nas snađe kad nas se dočepaju sadisti polutani. A to se nipošto ne događa retko. Tada usledi pravo sakaćenje. Čupaju divljački stranice iz nas, a ako pri tom i ne osećaju nasladu, kao što bi se od istinskih sadista očekivalo, zacelo ih nimalo ne peče savest. U svakom slučaju, na naš užasan bol se ni ne osvrću, valjda zato što je bezglasan. Ne možemo, jasno, da jaučemo, a na to što je naša patnja vidljiva na mnoštvo drugih načina oni se jednostavno prave ludi. Čudovišta jedna! A kad samo pomislite koje pobude dovode do ovog strašnog mučenja! Nekog gospodina naprosto mrzi da nešto prepiše iz knjige – i šta je prirodnije i lakše uraditi nego iscepati listove koji su mu potrebni. Ova potreba uglavnom je kratkotrajna, pa sirote otrgnute stranice, umesto da budu prišivene natrag (kao što bi bilo s ljudskim udovima, naravno, pa bi se još u novinama veličao podvig lekara), ubrzo završe na đubrištu – i nikom ništa. Niko ne odgovara zbog toga. Čak se ne oglasi ni odbor za zaštitu prava ugroženih vrsta. Isti onaj koji nadigne silnu dreku ako nečijom nepažnjom kakav crvendać ugane krilo ili ako neko, ne daj bože, popreko pogleda kakvog mravojeda. Za njih mi očito uopšte nismo vrsta, a kamoli kadra da oseća. Rasisti ogavni, a ne zaštitnici! I što je najneobičnije, ovakvo surovo ponašanje uzelo je maha tek odskora, kada na raspolaganju stoji mnoštvo načina da se do željenih stranica dođe gotovo bez ikakvog nasilja. Fotokopiranjem, recimo. Nije, doduše, baš prijatno, kao što će vam posvedočiti nebrojene stranice koje su to iskusile, biti izložen onom silnom blesku u mašini za fotokopiranje – ako ste nepažljivi, pa čvrsto ne zažmurite na vreme, lako možete da ostanete bez vida – ali ta nelagoda nikako se ne može uporediti s kidanjem listova. Uistinu, šta bi neko ljudsko biće lakše podnelo: da na trenutak pogleda u sunce u zenitu ili da mu neko iščupa ruku u ramenu? Nije, međutim, lenjost jedina koja nadahnjuje na ovaj okrutan čin. Ona bar neće iznenaditi nikoga ko iole poznaje čovekovu prirodu. Ali da iza svega može stajati nešto tako uzvišeno kao što je poštovanje prema lepoti – e, to će već zbuniti čak i one koji o ljudskom rodu nemaju više nikakvih iluzija. A upravo se to pokatkad događa. Uzme, na primer, građanin iz biblioteke kakvu retku knjigu. Sad, možda ona može i da se kupi negde, ali ako je retka mora biti i skupa, a para nikad na bacanje, kao što, uostalom, nema ni zgode da se dotična knjiga ukrade, što bi takođe bilo unekoliko prihvatljivo jer dobro je poznato da nije greh – ili bar ne veliki – ukrasti knjigu. Elem, počne on da je čita, pa mu se silno dopadne neki deo, recimo jedna priča, baš bi voleo da je ima stalno uza se kako bi mogao počesto da joj se vraća. Duboko je dirnula njegovo plemenito estetsko čulo. I kako sad da postupi? Ako ne vrati knjigu u biblioteku, pod izgovorom da je nekako ostao bez nje, tamo će mu svakako naplatiti kaznu koja je otprilike visoka koliko i cena u knjižari, pa uopšte nije ni morao da pribegava obmani. Preostaje, znači, samo jedna mogućnost: da izvadi stranice do kojih mu je stalo, uz nadu da prilikom vraćanja bibliotekar neće primetiti da one nedostaju. A ako i primeti, građanin će spremno i ne trepnuvši ustvrditi da je knjiga već oštećena došla do njega, i sam je bio neprijatno iznenađen, kakav je to način da se knjige ne pregledaju pre no što se izdaju uglednim članovima biblioteke, mogao bi d a tuži upravu zbog duševnog bola koji je pretrpeo kada je došao do ključnog mesta, a ono ništa – crna rupa. Teška osujećenost. Što je sasvim dovoljna tirada da se pometeni bibliotekar ućutka. Iako će, dakle, i u ovom slučaju listovi biti odstranjeni, sada bar to neće biti učinjeno vandalski. Građanin ih ne uzima za jednokratnu upotrebu, neće ih uskoro baciti na smetlište, već namerava da ih trajno zadrži. Zato postupa veoma obazrivo: umesto da ih grubo istrgne, on ih pažljivo iseca, makazama, sasvim pri dnu, baš kao hirurg pri amputiranju. Rez nipošto nije upadljiv, bibliotekar bi morao baš dobro da zagleda da bi ga primetio. I ovoga puta se, doduše, radi bez anestezije, bol koji jadna knjiga trpi nije ništa manji nego kod sirovog čupanja, ali se zato bar rana brzo obradi, a i isečeni listovi ne završe na bunjištu, već – ako je to uopšte neka uteha – neretko budu čak i posebno ukoričeni, kao kada biste amputiranu ruku povezali s veštačkim krvotokom, tako da ona nastavi svoj zaseban život. Od ovog čerečenja knjiga gore je valjda jedino njihovo spaljivanje. Koliko smo samo puta tako stradale kao veštice! Sasvim nedužne, naravno. Ali dokaži ti to inkvizitorima kojima su se zamućene oči skroz ucaklile od silne žudnje da nas gledaju kako plamtimo. Impotentne starkelje! Ne vide više da čitaju, oćoravio ih katarakt, pa se ovako svete zbog svoje nemoći. Kad ne mogu oni, ne treba niko. Dune tako najpre u glavu nekom dokonom tipu, uglavnom vatrenom poborniku demokratije, da smisli nešto jeretičko, pa mu onda to nije dosta nego reši još i da stvar objavi kako bi usrećio svet svojim slobodoumljem. Kad se, međutim, digne prašina zbog toga, ne pada njemu ni na kraj pameti da se suoči s posledicama. Bože sačuvaj. Odmagli taj lepo negde na sigurno, uvek se nađe neko ko će da mu pruži utočište, odakle onda, sad kao disident u izgnanstvu, nastavi da prkosi i doliva ulje na vatru, a nama ostavi da iz nje vadimo kestenje. A hartija i vatra baš idu ruku pod ruku. I kakva korist spaljenim knjigama od toga što će tipa svečano rehabilitovati koju stotinu godina kasnije kada se pokaže da je njegova jeres, zapravo, obična bezvezarija. Kao da je uopšte bitno šta se oko čega okreće na nebu, na primer, ili da li čovek potiče od majmuna. Jaka stvar. On lepo bude ovenčan slavom, ponekad mu čak i spomenik podignu, dobije mesto u istoriji u najmanju ruku kao prvak demokratije, a jadnica koje su skončale na lomači niko se i ne seti. Najviše čemu se mogu nadati jeste uzgredan pomen u nekoj zabačenoj fusnoti, a i tu samo kao suvoparan statistički podatak iz koga nije moguće razabrati ni delić patnje kroz koju su prošle. No, prilikom spaljivanja bar nije stradao veliki broj primeraka, pre svega zahvaljujući srećnoj okolnosti da su u doba inkvizicije tiraži još bili sasvim skromni. Udela u svemu imala je – potpuno neočekivano – i jedna od retkih ljudskih plemenitih osobina: briga za potomstvo. Čim bi se, naime, javio nagoveštaj da bi neka uboga knjiga mogla da dospe na omraženi Index librorum prohibitorum, svako iole promućuran pohitao bi da je nabavi, makar ispod ruke, i brižljivo sakrije, iako se time izlagao opasnosti da mu ode glava ako bi je kod njega pronašli. Tako na kraju nikada nije ostajalo puno primeraka za spaljivanje. Rizik se, međutim, svakako isplaćivao, budući da bi dovitljivi kupac time učinio ogromnu uslugu svojim naslednicima: kada bi autora pomilovali, a to bi se neizostavno dogodilo ranije ili kasnije, još niko nije doveka ostao jeretik, svaki primerak prvog izdanja njegovog dela stekao bi basnoslovnu vrednost. Pa još ako se dalekovido nabavilo više primeraka, posle se pokolenjima moglo sasvim udobno živeti. A o ugledu i uvažavanju da se i ne govori: nipošto nije mala stvar imati za pretka odvažnog pristalicu demokratije. To neretko donese i kakvu titulu ili bar počasno zvanje. Do jezive pojave masovnog pogubljenja knjiga dolazi tek u novije doba. Posredi je pravi knjigocid. Ponekad tako stradaju čitavi ogromni tiraži. Zatre im se svaki trag. I to iz kog samo čudovišnog razloga. Otpis! Slabo se, t obože, prodajemo, nismo više potrebne, neće nas niko, opterećujemo lager. A od lagera do logora tek je jedan korak. Dva slova, zapravo. Izumeli su tu pravu industriju smrti. U stanju su da dnevno unište i do milion knjiga! Pa se još i diče svojom delotvornošću. A da cinizam bude potpun, sve se odvija pod plaštom ekologije. Da bar koriste gasne komore, što je još koliko-toliko humano, premda ništa manje strašno, nego nas satiru kao bezumnu marvu, klanjem. Pravo pod nož, a on ogroman, oštar, giljotina je tek grickalica za nokte u poređenju s njim, pa besomučno seckaj dok se sasvim ne isitnimo. Onda to iskoriste kao sirovinu za nove knjige. Grozno! I još se veoma ponose sobom što su na taj način poštedeli mnoge šume. Vode ljudi računa o prirodi. A nas ne drže čak ni za nižu rasu. Za te esesovske arijevce mi smo samo puke stvari, pa i manje od toga, ako uopšte postoji nešto manje. Sad, dobro, ovo su krajnosti, umeju ljudi, istini za volju, prema nama tu i tamo i bolje da postupaju, ali se ipak ne kaže bez razloga da je put do pakla ponekad popločan najboljim namerama. Čak i kada ne žele da nam naude, mi svejedno na kraju najčešće ispadnemo grbave. Uzmimo, na primer, one koji ne zahrču posle samo stranice-dve. Nego kad počnu da čitaju ne prestaju sve do kraja. Od korica do korica. Neumorno. Obuzme ih sumanuta strast kad nas se dočepaju, potpuno obnevide od nje. Što više čitaju, to su nezasitiji, nezajažljiviji. Nikako da im bude dosta. Pravi čitalački nimfomani. Ova posvećenost – mora se priznati – u početku godi, laska našoj ženskoj prirodi, ali kako vreme odmiče, pretvara se u sve teže breme. Ako niste istog temperamenta, a gotovo nikad niste, uskoro prestajete da uživate i pasivno se prepuštate njegovoj pohoti, kao kakva lutka. Postajete puki objekat zadovoljavanja muške požude. Na kraju, kada gospodin konačno stigne do vrhunca, odnosno do poslednje strane, osećate se sasvim slomljeno, izmoždeno, isceđeno poput limuna – rečju, kao krpa – dok je on, naprotiv, ozaren i nepokolebljiv u uverenju da je i vama zacelo moralo biti podjednako lepo. Sušta suprotnost jeste onaj koji nas ni ne otvori. Odloži nas na neko mesto i uopšte nam ne prilazi. U početku vam to izgleda kao pravi dar s neba: jer, odista, ima li za jednu čestitu knjigu ičeg poželjnijeg od toga da ostane pošteđena dodira ljudskih ruku. Ali i mi smo živi stvorovi – ne, doduše, od krvi i mesa, ali nesavršene svakako – tako da posle izvesnog vremena počinje da nas nagriza sumnja. Šta je to što mi nedostaje? Da je sve u redu, on bi me makar pogledao ponekad, što bi bilo sasvim dovoljno, a ne kao do sada prolazio pokraj mene kao pored turskog groblja. I, naravno, na kraju se suočite s neizbežnim zaključkom koji čeka svaku zapostavljenu žensku osobu: nisam dovoljno lepa! Sve i nehotice počnete sebe da poredite s onom knjigom koju on često uzima, koja mu je miljenica. Najpre joj, naravno, uočavate isključivo mane: kako joj je samo omotnica izgubila sjaj, kako su joj se korice skroz sparušile, kako joj je hrbat postao ispupčen, kako su joj se listovi rašili. Da se i ne pominje koliko je neproduhovljena, prazna iznutra, šuplja. Prava guska. Šta li, Bože, samo vidi u njoj? A onda, nesvesno i neopazice, počnete da oponašate suparnicu, ne biste li tako privukli njegovu pažnju: omotnica vam postane mutna, korice naborane, hrbat se izboči, a listovi se bezmalo raskupusaju. Ali ne vredi. On vas i dalje ne primećuje. Konačno, prihvatate poslednje poniženje: odričete se onog svojstva do koga ste najviše držali, koje vam je izgledalo najvrednije – produhovljenosti. Postajete površni, lakomisleni, frivolni, nehajni, kikotavi, bleskasti. Rečju, plavuša. Ali žrtva je uzaludna. On ostaje beznadežno ravnodušan, a vama ne preostaje drugo do da se trajno i duboko razočarate u ceo muški rod. Razočaranje, premda druge vrste, ne gine vam ni s onima koji su između ove dve krajnosti. U prvi mah s njima sve izgleda kako se samo poželeti može. Ne iscrpu vas svu samo u jednom konzumiranju, niti vas nabave jedino zato da bi vas držali na polici. Čitaju vas p olako, pažljivo, u malim dozama, sladokusački, upravo onako kako i vama najviše prija. I taman pomislite da ste naišli na muškarca svog života, kad se ispostavi da je to samo običan nitkov, hulja, pokvarenjak. Svodnik. Kao da mu veza s vama baš ništa ne znači, on stane da vas hvali i preporučuje, i to u vašem prisustvu, na vaše rođene uši, svojim prijateljima, čak i pukim poznanicima. Ne možete naprosto da poverujete šta vas je snašlo. Pri tom se nimalo ne usteže da do tančina izloži najprisnije trenutke koje je imao s vama. Gotovo anatomski, povremeno čak cokćući jezikom, sladostrasno, dok se gnusni voajeri koji ga slušaju samo oblizuju. A vi u zemlju da propadnete od stida. I, naravno, kad vas tako ponude kao na tacni, ko vas ne bi uzeo? Krenete vi iz ruke u ruku, od jednog do drugog prijatelja, osećajući se sve više kao obična bludnica. A posle svake upotrebe sve ste pohabaniji, oronuliji, svenutiji, dok gospodinu koji je vaš vlasnik to kao da je svejedno. On očito više ne namerava da s vama ima bilo šta, zasitio vas se, pa čak ni ne primeti da vas poslednji od pozajmljivača uopšte i nije vratio. Ali još je znatno teža sudbina onih jadnica koje dospeju u biblioteku. Bolje, zapravo, da su umrle nego što ih je to snašlo. Za jednu knjigu to je u najvećoj meri ponižavajuća ustanova. Ljudi joj u svom beskrajnom licemerju pripisuju razne uzvišene nazive: te hram kulture, te bastion pismenosti, te uzdanica civilizacije. Koješta! Posredi je, u stvari, obična javna kuća. Baš tako. Bordel. Samo još crveni fenjer nedostaje na ulazu. Sve ostalo je tu. Pre svega izobilje prostitutki. Neke na tom mestu provedu čitav vek. Dođu kao vrlo mlade, a ako ih zadesi peh da postanu popularne, promene puno hiljada mušterija dok se konačno ne povuku iz službe. Postoji čak takmičenje u tome za kojom će knjigom vladati najveća potražnja tokom godine. Pobednica, naravno, dobija plaketu. Ponekad i prelazni pehar. Banderolu, ako ništa drugo. Dok joj svečano dodeljuju ovo priznanje, međutim, niko da se zapita kroza št a je sve ta jadnica morala proći da bi ga dobila. A prošla je kroz pravi pakao samo zato što je niko ne štiti. Nema čak ni makroa. Toga je još i bilo ranije, dok se odnos s knjigom morao obavljati u samoj biblioteci, nisu se smele iznositi napolje, znao se bar neki red, postojali su čuvari, ali otkako su počele da se iznajmljuju, da odlaze po kućama, kao devojke na poziv, prepuštene su potpuno samima sebi. Postoje, doduše, propisi koji zabranjuju nasilje nad knjigama, ali ne treba biti naivan. Ko se još u ljudskoj zajednici drži propisa? A i kad uhvate ponekog sadistu koji je baš preterao u iživljavanju, kazne su sasvim blage. Gotovo podsticajne da se nastavi zlostavljanje. Ni sa zdravstvenom zaštitom ne stoji bolje. Da bi priučena i neopremljena lekarska služba uopšte obratila pažnju na nas, moramo uistinu biti sasvim osakaćene ili unakažene. A i tada nam pruže krajnje nestručnu pomoć. Nema ni pomena o nekakvom restauriranju, kao što bismo možda, u svojoj bezazlenosti, mogle očekivati. Ili bar o renoviranju. Ništa slično tome. Malo nas prikrpe tu i tamo, jedva ako imaju i selotejp, pa hajde natrag na posao. Ne ličimo, doduše, više ni na šta, ali koga za to briga sve dok nas neko traži. A kada sasvim zanemoćamo, kada nas više niko neće, kada postanemo potpuno neupotrebljive, onda umesto i te kako zaslužene penzije letimo, kao otpad, napolje. Na ulicu. U kontejner, u stvari. Sve to, međutim, ne deluje još tako poražavajuće na naš ponos i na naše samopoštovanje kao cena po kojoj nas iznajmljuju. Ma šta cena – bescenje! Bolje bi bilo i da su naše usluge besplatne nego što nas podaju za tu sitninu. Tako bismo se bar osećale kao hetere ili samarićanke. Ovako, svako kome padne na pamet može da se učlani u biblioteku. Isključena je bilo kakva provera, lični dokumenti traže se samo forme radi, a barem o higijenskom, ako već ne o sistematskom ili, što bi jedino bilo ispravno, mentalnom pregledu mušterija nema ni govora. Nikakvo uverenje takve vrste nije neophodno. Dovoljno je samo raspolagati iznosom z a koji se u bifeu biblioteke može kupiti tek jedna kafa – i vrata raja se otvaraju na celu godinu. Raspomamljeni vuk biva pripušten u tor s ovčicama. Okolnosti su, doduše, nešto bolje u onim posebnim, velikim bibliotekama koje se diče uglednim nazivima: seminarska, univerzitetska, kongresna, narodna. Tu se, pre svega, knjige sasvim retko iznajmljuju, pa ako je već posredi prostitucija, onda je bar na visokom nivou. Na takvim mestima osećamo se ne kao obične uličarke, već kao uvažene kurtizane, što je ipak neka razlika. A i mušterije su uglađene, obazrive, galantne. Fin, učen svet, za razliku od beslovesnog puka s kojim imate posla po seoskim i prigradskim bibliotekama. Neretko i veoma osećajan, tako da nije nikakvo čudo što se tu ponekad čak izrodi i prava romansa. Kakvom profesoru univerziteta ili akademiku toliko priraste za srce neka knjiga, naročito ako je retka i veoma vredna, zaljubi se u nju kao kakav balavac, do ušiju, pa reši da je zadrži samo za sebe, ne vraća je više ni po koju cenu, ne dopušta da bilo ko drugi baci makar i pogled na nju, a kamoli da je uzme u ruke. Vodi je u svoj dom, a tamo se ispostavi da ona nije jedina, tu su i ranije uglednikove ljubavi, čitav harem, zapravo, čovek je baš zaljubljive naravi, ali to novoj članici uopšte ne pada teško, ovo je svakako bolje nego da bude dostupna mnogima, pa makar to bila i aristokratska klijentela. Čemu se većem, uostalom, jedna knjiga i sme nadati? Monogamnoj vezi, možda? O takvoj emancipaciji ne sanjaju čak ni najveće feministkinje među knjigama. Stižu profesoru opomene, pa čak i tužbe, ali on stoički podnosi ove neuviđavne i bezosećajne nasrtaje, ne izneverava svoju novu izabranicu, baš kao ni one prethodne, kao pravi vitez. Samo smrt uspeva da ih razdvoji. Tek pošto vitez umre, biblioteka ponekad uspe da povrati svoju pitomicu, i to samo ako se u međuvremenu u nju nije zaljubio neko od naslednika, pa tako knjiga ostane trajna porodična naložnica, prenoseći se s kolena na koleno. Ništa bolje ne stoje stvari ni s drug im ustanovama koje su ljudi osnovali radi knjiga. S knjižarama, recimo. I ova mesta ovenčana su raznim pritvornim hvalospevima, a još najmanje što se za njih kaže jeste da su to saloni. Ali, naravno, kako to već biva kod ljudi, kad god pribegnu eufemizmima, uvek neko naličje pokušavaju da prikriju. Kakvi crni saloni – nisu knjižare ništa više od običnih tržnica robinja. Jezik je taj koji ih ponajpre odaje. Iako to, razume se, zvanično nećete čuti, kada prodavci u ovim dičnim radnjama razgovaraju između sebe, za to čime trguju imaju samo jedan naziv: roba. Uopšte nije neophodno biti stručnjak za etimologiju da bi se razabrala upadljiva srodnost. Sad, doduše, postoje izvesne nijanse, nisu sva mesta na kojima se prodaju knjige ista, ali osnovno načelo je nepromenljivo. Mi tu bivamo izložene na prodaju, a zainteresovani kupac uživa, jasno, puno pravo da se prethodno uveri u kvalitete robinje koja mu je zapala za oko. Neće, valjda, dopustiti da kupi mačku u džaku. A naravna stvar, proveravanje robinja odvajkada se najbolje obavljalo pipanjem. Sad, moglo bi, doduše, i samo gledanjem, ali nije pouzdano, hoće trgovci da podvale, spolja gladac i tako to. Vi morate da stojite mirno dok vas on temeljito opipava jer ako bi vam kojim slučajem palo na pamet da se pobunite – a razloga ima na pretek, dostojanstvo vam je ne samo povređeno nego najgrublje zgaženo – tu je nemilosrdni bič prodavca robova, od milja nazvanog knjižar, da vas prizove pameti. Kupčeve ruke klize po vama, stiskaju vas i zavlače se gde mu se ushte – nema nijednog nedopuštenog mesta: hoće čovek tobože da se uveri da li ste dobro uhranjeni, zdravi, bistri, da vam nešto ne nedostaje, da su vam svi zubi na broju (na to se naročito obraća pažnja, baš kao i kod konja, jer ako šminka laže, vilica ne laže). Najstrašnije je to što i kada vas ovako svu propusti kroz ruke, on uopšte nema obavezu da vas kupi. Čak ni da pruži objašnjenje zašto mu niste po volji. Naprosto vas vrati knjižaru, pa ili se upusti u proveru neke druge robinje ili napusti knjiža ru. Ali nije ovde uvek posredi puka izbirljivost. Ima među mušterijama i pravih manijaka: čim ga ugledate kako ulazi, u očima mu belodano vidite da uopšte nije došao nešto da kupi nego samo da iživi svoju nastranost. A još ako nosi poduži mantil, čak i usred leta, pa i sav deluje nekako neuredno i zapušteno, s podužom masnom kosom i neobrijanom bradom, nema nikakve sumnje: taj je! Jasno je i prodavcima s kim imaju posla, najradije ga uopšte ne bi uslužili – ne, doduše, iz naprasne uviđavnosti prema nama, briga njih za našu poniženost i uvređenost, nego da se ne zamajavaju, to je ipak ozbiljan poslovni svet, njima je vreme novac – ali nikad se zasigurno ne zna: svako je mogući kupac dok se ne dokaže suprotno, a tu je i konkurencija koja samo čeka da naprave neki pogrešan korak. Takvi znaju da provedu u knjižari i po pun sat, nekad čak i duže. I uglavnom imaju posla s najmlađim knjigama, takoreći decom, koje tek što su prispele. Povremeno, ako je gužva, pa budnost knjižara malo popusti, ovi pedofili zavuku se neopazice u neki kutak iz koga ne izlaze dok se sasvim ne zadovolje. (U novije vreme, ima čak knjižara koje, u želji da opravdaju svoj salonski karakter, nude posebne separee za ovakve degustacije.) Pročitaju oni tu na silu jadnu maloletnicu do kraja, pa posle ova bude upropašćena za ceo život, niko više neće ni da je pogleda ovako razdevičenu, a kamoli da je kupi. Završi sirotica u magacinu kao neupotrebljiv primerak, čekajući otpis i ono što potom sledi, ako se neko od osoblja ne sažali i ne ponese je kući: nema nameru, doduše, da je čita, to nipošto, drži čovek ipak do sebe, neka donja granica mora postojati i u milosrđu, ali besplatna je, pa će već nečemu poslužiti, možda kao poklon nekome za rođendan, naročito ako se lepo umota u šarenu ukrasnu hartiju, tako da njena iskorišćenost ne bude odmah vidljiva. Glavni neprijatelji prodavaca robinja jesu, naravno, lopovi. A kako su neprijatelji naših neprijatelja nama prijatelji, nikakvo čudo što prema ovoj vrsti osećamo izvesnu naklonost. Čak možda malo i preterujemo u tome. Doživljavamo ih odveć romantično, kao zgodne bandite koji otimaju od bogatih da bi davali siromašnima. Među nama, svakog od njih nazivamo Robin. Mogle smo izabrati i neko drugo ime, istorija je prebogata razbojnicima, ali i ovde je etimologija učinila svoje. INTERVJU Glas javnosti 23.05.05 Prohodan sam od Londona do Tokija Zoran Živković Temeljne ljudske prilike istovetne su za sve nas bez obzira na lokalizme kojima smo obojeni. U suočenju s krajnjim pitanjima, među kojima preovlađuje ono o našoj smrtnosti, nema nikakvu važnost to koji etnički prefiks nosite, kome se božanstvu klanjate, kakva vam je boja kože, u kom delu ove sićušne planete obitavate. Tu čak i imena prestaju da budu važna, kao i toponimi Zoran Živković je 2003. godine za roman Biblioteka dobio Svetsku nagradu za fantastiku, ove godine roman Knjiga je u izboru za prestižnu Impak nagradu, dok su profesori Univerziteta u Torontu i Bafalu Živkovićeve romane uvrstili u obaveznu literaturu za proučavanje. Nekako obrnuto proporcionalno međunarodnom priznanju, domaća kritika prilično ravnodušno prolazi pored dela Zorana Živkovića. Poslednja vest je da je u konkurenciji nekoliko hiljada priča, upravo Živkovićeva priča Voz odabrana za radiodramsku adaptaciju na konkursu Bi-Bi-Sija. U Vašoj literaturi prepoznaje se nešto od tema iz proze Danila Kiša, atmosfere romana Umberta Eka, Pola Ostera i DeLila. Po čijem tragu još pišete? - Evo šta sam na slično pitanje odgovorio pre nekoliko godina. Mogu ovde bez oklevanja da navedem svoje reči zato što se ništa bitno nije promenilo. Danas bih jedino ovom spisku dodao Žozea Saramaga, čije me jedinstveno umeće poigravanja pripovedačkim perspektivama naprosto očarava. Divim se veštini kojim Umberto Eko vrši književnu transpoziciju svoje kolosalne erudicije, kao što me opčinjava gusta, zbijena i smislom bremenita rečenica Petera Hega. Imam visoko poštovanje za čipkasto, aluzivno tkanje prosedea Kazua Išigura, a voleo bih da postignem krajnju svedenost oblikovanja poput poteza proznom kičicom Alesandra Barika. Ili veštinu Patrika Ziskinda u dočaravanju atmosfere koja kao da silinom šoka deluje na čula. Institucija pisca Instituciju pisca, nadahnuća, stvaralaštva nemilosrdno ironišete. Zašto Vam je to jedna od omiljenih tema? Je li toliko podsticajna? - Svakako da jeste. Šta za jednog pisca, uost alom, može biti izazovnije nego da dovede u pitanje sam čin stvaranja? Dok se s tim ne suočite, kao da uopšte i niste sazreli kao pisac. Zašto u Vašim pričama ne postoje precizne vremenske i prostorne odrednice? - Zato što one nisu bitne za ono što nastojim da kažem. Temeljne ljudske prilike istovetne su za sve nas bez obzira na lokalizme kojima smo obojeni. U suočenju s krajnjim pitanjima, među kojima preovlađuje ono o našoj smrtnosti, nema nikakvu važnost to koji etnički prefiks nosite, kome se božanstvu klanjate, kakva vam je boja kože, u kom delu ove sićušne planete obitavate. Tu čak i imena prestaju da budu važna, kao i toponimi. Onima koji glavnu vrlinu proznog kazivanja vide u isticanju lokalnog, što nipošto nije neopravdano, ovakvo uopštavanje može izgledati neumesno. Možda i jeste. Ali ono je, s druge strane, zaloga prohodnosti mojih knjiga - kako je to jedan ugledni američki kritičar napisao - među čitaocima od Tokija do Londona i od Helsinkija do Kejptauna. Bez obzira na to što Vas olako svrstavaju u SF, najuspešnije su vam stranice one na kojima humor odnosi pobedu, ili je bar u ravnopravnom odnosu sa literarnom jezom. Koliko Vam je stalo do duhovitosti u pisanju? - U SF me, valjda po inerciji, svrstavaju oni koji baš ni jednog jedinog reda moje proze nisu pročitali. No, ne stoji SF u opoziciji s humorom. I tu imate sjajna komična dela. Humor je kod mene izraz jedne o dve stožerne teme o kojima pišem - ljubavi i smrti. On je prevaga biofilnog nad nekrofilnim, života nad ništavilom, ljubavi nad smrću. Moj prosede bio bi odveć sumoran da nema humora. Ali nije to nikakav moj izum, naravno. Još se u antičkoj književnosti uvidelo da se prava punoća pisanja postiže tek spojem tragičnog i komičnog. Zar i Šekspirov opus, sazdan od tragedija i komedija, nije najbolji pokazatelj trajne vrednosti ovog načela? Gde zastajete u korišćenju onostranog u Vašoj literaturi? Da li radije volite da vratite svog junaka na mesto sna i da mu dopustite da ponovo otvori vrata mraka, ili da pre toga stavite tačku? - Nema, zapravo, onostranog u mojoj prozi. Postoje iskoračenja iz skučene stvarnosti realističke proze, to da, ali to teško da treba uzeti doslovno. Posredi je, verujem, uvek metaforički iskorak kojim se likovi dovode u svojevrsnu ontološku iznudicu da se suoče sa zamkama i paradoksima proisteklim pre svega iz okolnosti da smo smrtni. Kada bi onostrano imalo bukvalnu vrednost, onda se ono što pišem ne bi razlikovalo od žanrovske, trivijalne književnosti. A ja želim da verujem da se razlikuje... Da li Vas vređa to što Vas domaća književna kritika ignoriše? Ili Vam tiraži, nagrade i priznanja u inostranstvu neutrališu ovaj domaći muk? - Domaća kritika prenebregava me s ubedljivim razlogom. Postoje naprosto mnogo bolji domaći pisci od mene kojima se ona bavi, tako da nije čudo što za moju malenkost nema vremena. A što se tiče pažnje koju mu posvećuju kritičari u inostranstvu, jedan ovdašnji književni poslenik nedavno mi je mudro objasnio šta se iza toga krije. O tebi pišu, kazao mi je on, zato što su tvoje knjige prevedene. Da su prevedene knjige i drugih naših autora, kao što nažalost nisu, o njima bi se još više pisalo. Zbilja, ovome se nema šta prigovoriti. Jasno i razložno. T. Čanak Politika 10.05.05 Između ljubavi i smrti Zoran Živković Moji junaci uglavnom nemaju imena, mesta nemaju nazive, nemoguće je bliže odrediti vreme u kome se radnja odigrava, kaže autor Prozna dela našeg književnika Zorana Živkovića nastavljaju da postižu uspehe u svetu. Roman „Knjiga” nominovan je za jedno od najprestižnijih evropskih literarnih priznanja - Međunarodnu dablinsku književnu nagradu IMPAK, a priča „Voz”, izvorno objavljena 2000. godine u knjizi „Nemogući susreti”, upravo je otkupljena za radio dramatizaciju na Bi-Bi-Siju. Njeno emitovanje predviđeno je za oktobar ove godine. Živkovićev mozaik-roman „Biblioteka” nagrađen je 2003. godine Svetskom nagradom za fantastiku, a knjige su mu prevedene na 22 svetska jezika. Beogradska izdavačka kuća „Laguna” objavljuje sabrana dela Zorana Živkovića, a do sada su izašli naslovi „Četvrti krug”, „Nemoguće priče” i „Knjiga - Pisac”. Živković je autor „Enciklopedije naučne fantastike”, a dela većine značajnih svetskih pisaca sajens fikšna objavio je u okviru svoje izdavačke kuće „Polaris”. Vaša proza iskoračuje iz okvira vremena u specifičnu sliku fantastičnog. Kako ona izgleda? - Da ne pišem na srpskom jeziku, sva je prilika da niko ne bi naslutio da sam srpski pisac. U mojoj prozi, bar nominalno, nema Srba, baš kao što nema ni nekog drugog etničkog identiteta. Moji junaci uglavnom nemaju imena, mesta nemaju nazive, nemoguće je bliže odrediti vreme u kome se radnja odigrava. Streteški pripovedački razlog tome jeste moje uverenje da je ljudska situacija u osnovi ista bez obzira na to koji etnički prefiks nosite, odnosno gde i kada živite. Za temeljne nedoumice čovekovog postojanja, o kojima ja nastojim da pišem, sasvim su nebitni lokalizmi. Mislim da me to u najvećoj meri izdvaja na savremenoj srpskoj književnoj sceni koja se uglavnom drži okvira takozvane stvarnosne proze. Druga posebnost mog prosedea jeste iskorak ka jednom osobenom tipu fantastike za koji gotovo da nema uzora u domaćoj književnosti, ali ga zato i te kako ima u svetskoj tradiciji. Fantastični svet Vaše proze u kida granice između sna i jave, dobra i zla (u „Ispovedaonici” đavo uklanja sećanje na greh), smrti i života. Gde je granica između strašnog i humorističnog? - Humoristično i strašno izvedeni su oblici dve stožerne teme svekolike umetnosti proznog kazivanja: ljubavi i smrti. Ma koliko zvučalo paradoksalno, ljubav i smrt su nerazdvojive. Da nismo smrtni, sva je prilika da ne bismo bili kadri za ljubav. Smešno i strašno prozno su najdelotvorniji kada se prepliću i dopunjuju. Svetska književnost puna je sjajnih primera u tom smislu. Setite se samo veličanstvene scene na groblju u Hamletu. U gotovo svim mojim delima postoji manje ili više pritajen humorni ton čija je svrha da razgoni neumitno sumornu atmosferu koja optače likove suočene s krajnjim ljudskim pitanjima. Jedan junak Vašeg romana „Skrivena kamera”kaže da „postoje dva osnovna stanja, zar ne, život i smrt?”, a drugi „da umetnost pruža obilje prvorazrednih povoda da se sebi prekrati život”. - Stvaralaštvo je skriveni junak mnogih mojih priča. Da nije jedinstvene radosti koju ono pruža, utvarnog uzdanja da sve ipak nije lišeno smisla, pitanje je kako bi se uopšte moglo živeti. Ako može biti govora o nekoj utehi u suočenju s poslednjim ništavilom, pa čak i o izvesnom prkosu, onda ih treba potražiti ne u teološkim prividima ili filozofskim sistemima nego ponajpre u činu umetničkog stvaranja kao krhkoj, slabašnoj, ali jedinoj stvarnoj nadi da možemo da nadživimo svoju biološku konačnost. Knjiga, pak, u Vašoj prozi živi zaseban život, povezuje priče i junake i sama govori. - Moj roman „Knjiga” svojevrsno je veselo opelo možda glavnom znamenju dosadašnje civilizacije - knjizi. Napisao sam ovaj roman u proleće 1999. Bila je to vitalistička reakcija na sile Tanatosa koje su se natkrile nad nas. Eto još jedne razlike između mene i matice savremene srpske proze. Dok je većina mojih kolega po peru otklon od smrti koja nas je okruživala tražila u njenom hipertrofiranju, čak nastranom uznošenju, ja sam joj se suprotstavljao smehom . Na početku trećeg milenijuma knjiga se nalazi suočena s dva moćna neprijatelja. Prvi je industrijsko izdavaštvo koje svojim glavnim božanstvom bestselerom i svojim izopačenim sistemom vrednosti oličenim u hiperinflaciji književnih priznanja preti da beznadežno debilizuje sve ono uzvišeno što knjiga oličava. Drugi je digitalizacija koja, uprkos tehničkim pogodnostima koje donosi, oduzima knjizi dušu. Dobitnik ste prestižnih evropskih literarnih priznanja, vaše knjige postižu uspehe u Evropi, Americi i Južnoj Koreji. Kako to da ste više cenjeni u svetu nego kod nas? - Do sada sam dobio dve književne nagrade - „Miloš Crnjanski” za roman „Četvrti krug” i „Svetsku nagradu za fantastiku” za „Biblioteku”. I to je sasvim dovoljno. Nadam se da više nikakvu nagradu nikada neću dobiti. Ima nečeg temeljno pogrešnog u samoj zamisli dovođenja pisaca u hipodromski položaj. Ne pišem da bih se nadmetao s drugima autorima u nekoj fantomskoj trci koja mi je nametnuta nego iz drugih razloga. Postoji jednostavan odgovor na pitanje zašto sam manje popularan u vlastitoj zemlji nego u inostranstvu. Ovde čitaocima više prijaju druge vrste proze, a ne ona koju ja pišem. S tim sam se odavno pomirio. S pisanjem je kao i sa zaljubljivanjem. Ne možete nikoga naterati da vas voli. Hemija se dogodi ili se ne dogodi. U mom slučaju se ona s mojim sunarodnicima nije dogodila. Srećom, u književnosti ljubav ne zna za godine. Još nisam izgubio nadu da do toga ipak jednom može da dođe... Marina Vulićević Vreme 25.03.05 Smeh u tami Zoran Živković Moj umetnički svet nije idilično mesto koje nastanjuju idealna stvorenja. U nekim pogledima on znatno više nalikuje paklu nego raju. Ali u mojim knjigama, uprkos tami koja u njima vlada, jedan zvuk dominira: zvuk smeha Zoran Živković (1948) spada među naše najprevođenije pisce. Njegove prozne knjige, počev od 1993. kada je objavio roman Četvrti krug do prošlogodišnjih naslova Vagon i Četiri priče do kraja, prevedene su na čak 22 svetska jezika. Neke od njih dobitnici su prestižnih svetskih nagrada, poput romana Biblioteka, nagrađenog pre dve godine američkom Svetskom nagradom za fantastiku. Jedan deo njegovog stvaralaštva vezan je za oblast naučne fantastike, čija dela je prevodio i popularizovao. Autor je Enciklopedije naučne fantastike (1990), a u okviru svog znamenitog izdavačkog ateljea Polaris objavio je najvažnije naslove većine najznačajnijih svetskih pisaca ovog žanra. Izdavačka kuća Laguna upravo donosi sabrana Živkovićeva prozna dela u pet tomova. VREME: Vaše ime u srpskoj kulturnoj javnosti često se vezuje za oblast naučne fantastike, na čijoj popularizaciji ste godinama radili – za žanr koji je u ovdašnjoj akademskoj javnosti dominantno smatran trivijalnim. Da li se ovakav stav prema SF-u, zahvaljujući pored ostalog i vašem angažmanu, unekoliko promenio? ZORAN ŽIVKOVIĆ: Mislim da nije, ili bar ne mnogo. O naučnoj fantastici ovde i dalje najisključivije stavove imaju oni koji baš ništa od nje nisu pročitali. No, ne sumnjam u to da će SE promena ranije ili kasnije odigrati. Nećemo moći doveka da ostanemo mimo sveta. Voleo bih da doživim dan kada će se i kod nas naučna fantastika predavati na univerzitetu. Koliko je vaš imidž popularizatora naučne fantastike uticao na recepciju vaših proznih knjiga koje nisu imale dodira sa ovim žanrom? I ovde imamo problem s nečitanjem. Mene najlakše proglase za SF pisca oni koji nisu sebi dali truda da makar jednu moju proznu knjigu pročitaju – a imam ih već jedanaest. Da jesu, lako bi se uverili u supr otno. A to bar nije natčovečanski teško. Uostalom, većina mojih knjiga sasvim je skromnog obima... Sudeći po odjeku vaših knjiga, čini se da ste prihvaćeniji u svetu nego kod nas. I sami ste jednom primetili da imate više čitalaca u inostranstvu nego ovde. Kako to objašnjavate? Ovdašnja čitalačka publika očigledno daje prednost nekim drugim vrstama proznog izraza. Iako se čitanost mojih knjiga znatno povećala otkako je počela da ih objavljuje Laguna, teško da ću ikada postati visokotiražni pisac. Nije lako ne biti prorok u svojoj kući, ali čovek se na kraju pomiri s okolnostima. Uostalom, važno je da vas negde čitaju... Kako biste opisali vaš izvorni stil na srpskom? Koliko su prevodi na engleski bliski vašem originalnom glasu? Postoji neobičan paradoks vezan za moj originalni glas. Jedan srpski akademski kritičar opisao ga je kao odveć engleski. Nisam siguran da sam sasvim razumeo šta je pod tim podrazumevao, osim možda da moj glas zvuči pomalo neskladno u horu savremene srpske proze. To je glavni razlog, pretpostavljam, što me zvanični književni establišment u mojoj zemlji uglavnom prenebregava. Iako ne poriču izvesne kvalitete mog pisanja, radije izbegavaju da me ozbiljno shvate uprkos izvesnom uspehu koji su u inostranstvu postigle moje knjige. S druge strane, za čitaoca kome je engleski maternji jezik zauvek ću ostati strani autor čija su dela manje ili više izgubljena u prevodu. Veoma je srećna okolnost što kao prevodioca imam gospođu Alisu Kopl-Tošić koja je prevela gotovo sve moje knjige i uspela da mi podari savršen engleski glas. Vaša dela sada su prevedena i na niz drugih jezika, među kojima su španski, ruski, korejski, portugalski, grčki, finski, češki, mađarski, poljski... Satirični roman Knjiga u Južnoj Koreji je upravo doživeo drugo izdanje. Da li vas okolnost da je Knjiga našla odjeka u kulturi toliko različitoj od vaše čini pesimistom ili optimistom u pogledu budućnosti književnosti? Optimistom – izvan svake sumnje. Ali to je verovatno i stoga što sam i inače optimista. Nasuprot mračnom završetku Knjige, koji je, naravno, bio samo metaforičan, sasvim sam uveren da će Književnost na kraju odneti prevagu nad svoja dva najnovija moćna neprijatelja: izdavačkom industrijom i digitalizacijom. Književnost trajno treba da ostane što je moguće više elitistička i da se objavljuje u klasičnom obliku. Sve drugo bilo bi izneveravanje njene suštine. Što se tiče okolnosti da moje knjige nalaze čitaoce na drugim jezicima i u drugačijim kulturama, pretpostavljam da se to delimično može objasniti odsustvom lokalizama u mojoj prozi. Čitaoci iz raznih delova sveta bez poteškoća se poistovećuju s mojim bezimenim junacima koji žive u bezimenim mestima. Temeljne nedoumice s kojima se suočavaju moji likovi zajedničke su svim ljudskim bićima, bez obzira na mesto odakle potiču, veru, pol ili kulturnu tradiciju kojoj pripadaju. Iako nema sumnje da velika književnost može u potpunosti da bude sazdana od lokalizama, ja sebe smatram kosmopolitskim piscem. Vaša najnovija knjiga Četiri priče do kraja pripada satiričnom toku vaše proze, ali upravljena je na sâm umetnički proces koji se prikazuje (uz humorni ton) kao izvor poremećaja i morbidnog samorazaranja. Umetnici se podstiču da potraže nadahnuće plivajući u bazenu punom krvi ili tako što će biti živi sahranjeni. Postoji jedna tamna strana vašeg umetničkog sveta, zar ne? Svakako da postoji. Moj umetnički svet nije idilično mesto koje nastanjuju idealna stvorenja. U nekim pogledima on znatno više nalikuje paklu nego raju. Ali paklu poglavito za samog umetnika. U Vremenskim darovima pokušao sam da predočim paklene nevolje pisca, dijabolična ograničenja njegove svemoći, nesnosni teret njegovih odgovornosti. U Nemogućim susretima pisac očajnički pokušava da nađe uzmak od krajnjeg ništavila u onome što je napisao. Na drugim mestima humornije sam se poigravao protivurečnostima umetničkog procesa. U Piscu je taj humor prigušen i diskretan, intelektualan; u Knjizi je burleskan; u Četir i priče do kraja naglašeno je satiričan. U mojim knjigama, uprkos tami koja u njima vlada, jedan zvuk dominira: zvuk smeha. Smeha u tami. Fantastično je veoma prisutno u vašoj prozi. Smatrate li da je realističko kazivanje neprikladno da bi se dočarala puna složenost ljudskog postojanja? Radije bih rekao da je realističko kazivanje nedovoljno za ovu svrhu. Slično je klasičnoj fizici u smislu da prikladno dočarava samo deo stvarnosti. I to ne veliki deo. Fantastično je u ovoj analogiji slično relativističkoj, odnosno još više kvantnoj fizici. Ono otvara čitava nova, ogromna područja viših stvarnosti koja su moguća jedino u raznim umetnostima. Koliko su ova područja važna može se prosuditi po činjenici da gotovo 90 odsto onoga što je ikada stvoreno samo u književnosti pripada ovoj ili onoj vrsti fantastike. Smatram da jedino u duhu te tradicije mogu odgovarajuće da izrazim svoje književno biće. Uz to, sasvim sam ubeđen da bi bez fantastičnog naš svet bio oskudno i ubogo mesto. Pa ipak, s druge strane, vi ste racionalista? Nema protivurečnosti u tome. Dopustite mi da se ponovo pozovem na analogiju s fizikom. Kada se nalaziš u carstvu klasične fizike, normalno je da si racionalan. Alternativa je da budeš iracionalan, što je samo eufemizam za manje ili veće ludilo. Ali radosno prihvatam da postanem iracionalan čim zakoračim u ono što predstavlja književni ekvivalent relativističke i kvantne fizike. Ako nisi iracionalan, nikada ništa nećeš postići u umetnosti fantastičnog. Štaviše, što si luđi u tom drugom carstvu, tim bolje. Ovo ludilo, međutim, treba da bude što je moguće više kontrolisano. Smatrate li onda da će u književnosti uvek biti novih stvari koje se mogu reći – da ćete nastaviti da govorite nove stvari? Onog časa kad budem uvideo da više nemam šta novo da kažem na području fantastičnog, prestaću da pišem. Usud gori od smrti za jednog pisca nije nesposobnost da se dalje piše, nego tvrdoglavo pisanje i objavljivanje onda kada dotični autor n ema šta više da kaže. Jedna od ključnih vrlina književnih majstora bila je to što su znali kada treba da prestanu. Srećom, dok su pojedinačni autori žalosno ograničeni u ovom pogledu, sama književnost potpuno je neograničena. Poređenje s fizikom može ponovo da bude ilustrativno. Kosmos književnosti, kao i fizički kosmos, zauvek će se širiti. Okolnost da entitet odgovoran za večno širenje kosmosa fizičari nazivaju tamna energija od vrhunske je metaforičke vrednosti. Kako je izvor književne tamne energije neiscrpan, nema mesta zabrinutosti za budućnost književnosti. Marko Petrović Tamar Jelin

Dodatne informacije

Izdavač Laguna
Preporuka Ne

Tagovi Proizvoda

Koristite razmak za odvajanje oznaka. Koristite jednostruke navodnike (') za fraze

Moja korpa

Nemate proizvoda u svojoj Korpi.

Reklama

Newsletter