Detalji
FRAGMENTI O TARI
Sjedio sam kod Seong Hwana u kancelariji na četvrtom katu zgrade broj jedan u kampusu u Yonginu, trideset pet kilometara od centra Seoula.1 Čekao sam da on završi telefonski razgovor i pogledom sam išao po slikama na zidu njegove sobe. Velike turističke fotografije u boji. Sveti Stefan, Primošten, Bled, Ohrid. Među njima, na vidnom mjestu, mala fotografija starog mosta u Mostaru, još iz vremena kad je on onako čarobno premošćavao Neretvu. (»Ovo sam ja slikao kad sam prije sedam godina putovao kroz Jugoslaviju«, rekao mi je kad sam ga prvi put posjetio u njegovoj kancelariji). Na stolu, u posudi s olovkama, stajala je nakrivljena mala zastavica: plavo-bijelo-crvena trobojka s crvenom zvijezdom u sredini.
Nema toga više, pomislio sam. Davno je eksplodirala i već se ugasila ta zvijezda! Ovo što se, obrubljeno zlatom, crveni na stolu profesora Kima samo je zadnja zraka davno ugasle zvijezde. A i ovdje se zadržala još samo kao njegova uspomena na jedno davnašnje putovanje po zemlji čiji je jezik kao mlad slavist bio učio.
»Trne zadnji rumeni zrak«, mislio sam, ni sam ne zmam zašto, dok sam gledao u boje fotografija na zidu.
Seong Hwan je završio razgovor i obojici nam natočio viski. Vjerovatno je mislio da me je obradovao kad mi je rekao: »Ovog semestra te nećemo previše angažirati. Sad ćeš imati više slobodnog vremena«. A nije me nimalo obradovao. Jer ja već odavno ne volim imati previše slobodnog vremena. Naučen da budem usredsređen na ono što radim, ja ne mogu obuzdati svoju svijest kad ne radim. Tada se ona, dokona, otme nadzoru i kao laovački ker pojuri poljem sjećanja za nekim dalekim, davno zaboravljenim uspomenama, istjerujući ih na vidjelo iz najzatamnjenijih mjesta, da bi ih zgrabila i dovukla pred mene kao okrvavljene i očerupane, ali još žive slike prošlog života.
To mi se, doduše, često događa i u snu, u kojem se i sadašnji i prošli strahovi zgušnjavaju u čudnovate i jezovite prizore, od kojih se budim drhtav i znojav. Ali te noćne more obično padaju natrag u zaborav zajedno sa snovima, čim me svijetlo dana vrati u javu. Zato sam ih se odavno prestao bojati. Uostalom, ja i nisam čovjek koji bi se zbog noćnih mora bojao leći u krevet i zaspati. Što god sanjali, san je, ipak, najveća blagodet koja nam je data. Jer to je jedino vrijeme kad zaboravljamo opaku stvarnost. Jedino vrijeme kad se možemo, ’bezbrižni, laki i nježni’, uputiti na svoju Sumatru. (»Postelja je jedina jahta nas siromaha«, rekao bi Krleža). Pa ako nas u snu često progone möre, ne treba se zbog njih plašiti noći. Möre su prirodan sastojak noći, kao što su tvrde koštice prirodni sastojak voća. Da bismo osjetili slast zrele trešnje, moramo je uzeti zajedno s košticom. A tako je i sa snom. Da bismo se prepustili njegovom blagotvornom djejstvu, moramo računati i s noćnim morama koje ga često prate. Uostalom, one su isto tako malo štetne kao i filmovi strave i užasa. Neki, čak, kažu da su korisne. Dok spavamo, möre čiste našu svijest od opasnih naplava podsvijesti. (Tako bar kaže stari Feud).