Katarza

Roman Katarza vjerodostojno je štivo, ispisano strasno, izrazito uvjerljivo - kao da je njegov autor imao na umu imperativ Danila Kiša koji je jednom ustvrdio da u književnosti vrijedi jedino ono što je napisano krvlju. Pri svemu tome, u fakturi ovog romana nema nikakvoga eksperimenta: posrijedi je posve stabiliziran i ujednačen narativni postupak u kojemu je, u stvari, sadržana neobična, vrlo uzbudljiva i uznemirujuća ispovijest lika/naratora koji je i sam pisac - to je Bosanac imenom Benjamin, zbog rata izbjegao u Norvešku. U njemu su evidentni neki moderni obzori zapadnih književnosti, ali ne i bosanskohercegovačke, a u svojoj bitnoj dimenziji roman Katarza propituje i analizira metafizički intenzitet Zla kao takvoga: njegov glavni junak zapravo je sišao u Inferno kako bi dosegnuo mogućnost spasa - koji je, prema Heideggeru, moguć tek ako se ide do samoga dna. Tog obrata, međutim, u ovom romanu nema, naprotiv: u finalu se obrazina Zla uspostavlja i u fizičkom izgledu junaka, a time se patologija epohe ispostavlja kao definitvini slom čovjeka i njegova svijeta. Na koncu, ostaju samo njegovi rukopisi, kao izraz vjere u književnost - jedinu preostalu katarzu . Književna nagrada Fra Grgo Martić za 2007. godinu, najbolja knjiga proze