Igor Mandić na mjesecu

Godinama već, Aleksandar Stanković, u vrijeme obiteljskog ručka, siječe na rezance raznorazne (visoke) goste ovog nadasve dinamičnog političkog talk showa koji prati mnogobrojni auditorij širom čitave regije. Ono što je, međutim, publici godinama ostajalo nepoznato jest da Stanković o istim tim ljudima ujedno i piše. Narativna poezija ili forma kratke, poetizirane priče čini se idealnim formatom za ono što Stanković ima dodati o svim tim (anti)junacima naših dana koji se smjenjuju s druge strane onog njegovog famoznog stola u tv-studiju, svim tim našim, vašim, njihovim preambicioznim političarima s misijom, poštenim tajkunima, prodanim dušama, autoritarnim gradonačelnicima, državotvornim umjetnicima, zvijezdama i zvjezdicama, budućim premijerima, ratnim zločincima, ubojicama i budalama. Kratke priče i pjesme koje čine ovu zbirku neobičnog naziva – Igor Mandić na mjesecu – predstavljaju krajnje logičan nastavak Stankovićevog profesionalnog interesa: sjajnu kombinaciju politike, poezije i čistog trača, ali u svemu tome postoji i čitav korpus intimistički ispisanih stihova koji govore o onom dijelu Stankovićevog života koji nije vidljiv pred kamerama. Narativne i anegdotske, samopreispitujuće, vesele ili tužne – ove pjesme, ispisane jednostavnim, neafektiranim jezikom, ponekad su savršeno jasne i s lucidnom, duhovitom poantom, ponekad, opet, teško dokučive, zatvorene u sebe i zagonetne poput zen koana. Govoreći na izuzetno sugestivan način o svakodnevnim dramama i suštom intenzitetu svakodnevice one predstavljaju Aleksandra Stankovića kao oštroumnog opažača raznoraznih ljudskih osobitosti.