Detalji
Postoje ljudi kojima nije dato da blagoslove svijet nekom velikom stvaralačkom idejom, niti se nadaju da će ih potomstvo nešto posebno pamtiti i hvaliti. Ali, istovremeno, oni pripadaju onom većem djelu čovječanstva, bezimenom i bezličnom, onom dijelu koje je, ipak, najviše izgaralo da se izgradi i na kojem počiva ovaj i ovakav svjet. Ti ljudi, čijih imena se više niko i ne sjeća, sagradili su gradove, napravili pruge i puteve, škole I fabrike, zapisali poslovice koje su koristili u međusobnim razgovorima, a kojima se najneposrednije mogu otkrivati i pratiti ne samo posljedice spoljašnjih uticaja, već i nade, misli, vjerovanja, mitovi i bojazni tog naroda kojem su pripadali
Neki od tih ljudi su, ipak, postali manje ili više poznati, jer su napisali knjige i u njima su, razmišljajući o svekolikoj ljudskoj prirodi, između ostalog, izrekli po neku misao koja zaslužuje da se upamti.
Stoga i Meša Selimović u knjizi Derviš i smrt kaže da kad ljudi pronađu ljepu misao, trebalo bi da je čuvaju pod staklom, da se ne isprlja. Upravo takve misli, kao i narodne poslovice iz svih krajeva svjeta, želeći da se ne zaborave, pokušao sam da pretočim u jednu cjelinu. U tom cilju, u ovoj knjizi su zastupljene duhovite i ponekad veoma ozbiljne narodne poslovice i misli kojima se odslikavaju sve naše želje, mane i vrline. Kao pouka, ili poruka, nikoga ne obavezuju, ali, kako kaže Ivo Andrić, one su svirepa fatamorgana naše svjesti, ne čujemo ih i ne shvatamo dok god ne učinimo protivno od onoga što one uče.
Parafrazirajući Baltazara Gracijana, koji kaže da ima ogledala za lice, ali ih nema za dušu, to neka nam takvo ogledalo bude ova zbirka.