Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci (O sociolingvistici animiranih filmova)

Ova knjiga prva u Hrvatskoj obrađuje temu koja u svijetu poodavna zaokuplja javnost, sociolingvistiku i politiku: sinkronizaciju animiranih filmova na dijalekte i slengove umjesto isključivo na standardni jezik. Kina je takve sinkronizacije zabranila, Iran ih potiče, Québec se uzbunio kada je jedan sivac progovorio pariškim slengom, Talijanima je dodijao napuljski i vraćaju se standardu, Španjolska jezičnu raznolikost izvornika svodi na minimum, a Irska dodaje dijalekte i gdje ih izvorno nema… Neki se razlika boje, drugi im se raduju, treći u njima vide izvor manipulacije. Na globalnoj se razini pojavio moćan akter jezične politike koji sili govornike da se suoče sa sociokulturnim i političkim okvirom svake komunikacije i s tuđom predodžbom svojega govora. Otkad su i hrvatski distributeri uveli takvu praksu, novine i posebno internetski forumi puni su tvrdnji da se neki govori zapostavljaju, drugi nameću, treći planski dodjeljuju negativcima, a četvrti pozitivcima… Pišući duhovito i provokativno, Ivo Žanić objašnjava kako to da američka vjeverica škotskog porijekla govori dubrovački, a dobroćudni zeleni div rabi i kaj i lipo, što gledatelj ima na umu kad ga živcira ubijanje vokativa, aeeeekanje i gutanje samoglasnika, kako Zagreb i Split vide sebe, jedan drugog i ostale, a kako ostali njih, zašto u sinkronizacijama nema Rijeke i Osijeka, slavonskih i istarskih govora, što su stvarne značajke nečijega govora, a što njegova percepcija, te jesu li djeca zaista zbunjena kad s ekrana čuju izraze iz drugih krajeva. I pitanje svih pitanja: Zašto jedan veseli magarac govori kao osel umjesto kao tovar i je li na djelu urota ili slučajnost?