Jedna krupna mačka

Poezija Larise Softić-Gasal razvija neobičnu percepciju jezive dubine i širine koju čitalac, ovisno o spremnosti da naiđe na ovako nešto napredno, doživljava ozaren i/ili potresen, ravnodušan nikako. I to je ono što je najbolje u ovoj knjizi, morate čitati i čitati jednu pjesmu, vraćati se a odustati, to ne, nikako. Zapravo, ova knjiga poezije je i odličan vodič kakvu poeziju trebamo imati u budućnosti. Smjenjivanjem slika stravične represije, njegovanja podrobljene nutrine, slavljenja života i vožnje (sa) životom, čitalac je u zabavnom parku čije su mašine emocije. I gleda smrt, podrobljene dijelove, povraća mu se, drži se za rukohvat koji migolji vješto dajući prioritet lijepim slikama i emocijama, ne potirući one grozomorne, ne gurajući ih kao da ne postoje. Ne, one su tu, ali njihova uloga se neprestano iskorištava za poticanje boljeg, ljepšeg, snažnijeg. Stihovima pjesme Stvarno, Bože: Brzinu svjetlosti neko odredi već