Detalji
Idući primjerom jednostavnog pisanja, postaje blizak krugovaškim poetikama (uz vidljivu razliku različitih krugovaških praksi). Slaviček možda slijepo ne prati preporuku Antuna Branka Šimića da svaka pjesma mora biti organska struktura, nego ispituje stišne mogućnosti vlastite jednostavnosti stiha i njegova pluralizma. Često pojačava izravan doživljaj širinom stiha, dapače svojevrsnom raspričanošću, nabujalošću pjesmovnog materijala i njegovoj mudroj širini koja sama sebe na neki način upjevava u vlastitu matricu pjesme. Čitatelj lako prihvaća njegovu pjesmu koja se pojednostavnjeno širi u već viđene stvarnosne efemernosti, a opet kroz mnoštvenost i jednostavnost izrečenog postaje glasnogovornik svojevrsnog pripovjednog rituala pjesme. Stoga su Slavičeku bliske poetske prakse Tadijanovića, ali ne izbjegava ni različite oblike vlastite odgovornosti stiha koji nudi kao širinu obnavljajućeg svijeta, ako ga s pravom evidentira stihom. Slaviček je, što mnogi čitatelji i ne primjećuju, u svakoj svojoj pjesmi nositelj izravnog evidentiranja, koje nastupa često snažnom širinom u kojoj se pjesnik otvara svijetu, kako bi ga mogao sustavno obuhvatiti (Branimir Bošnjak).
Proizvoda u bazi
