Imaš cigaru, jarane

Riječ urednika prvog izdanja: (...) Knjiga koju se može posmatrati kao autobiografsko-dokumentaristički roman koji nas vodi kroz ambijent urbanog miljea, ima jednu značajnu karakteristiku, naime, poslije rata je štampano mnogo knjiga sa temom izbjeglištva u kojima su ljudi koji su spašavajući svoje živote odlazili iz rata, ili su protjerani, u nekoj novoj životnoj sredini došli u sukob sa predrasudama o izbjeglicama i stereotipu da su to nesretnici koji svojim socijalnim i intelektualnim kapacitetima nisu u stanju prilagoditi se civilizacijskim normama nove sredine, ljudi za žaljenje, pa im je sudbina dodijelila ulogu društvenih autsajdera koji će vječno patiti za zavičajem. Lazukić razbija taj stereotip, njegov junak je odrastao na asfaltu, od mladosti je odgajan na europskim civilizacijskim normama urbane sredine. Intelektualno siguran u sebe, ne pristaje na ulogu žrtve, odlazi iz besmislenog rata i u novoj, civiliziranoj sredini se uspješno uklapa u normalan život bez ikakvog traga izbjegličkih frustracija. Roman u kome su likovi samo naizgled fikcija sa izmišljenim imenima, stilski se nastavlja na prozu u trapericama kakvom je svojevremeno Momo Kapor znao odlutati u banalizaciju, Lazukić pleše na ivici između klasične književnosti i beletristike, sleng mu je često način ubjedljivije karakterizacije likova, čime uz neke dokumentarističke replike o društveno-političkim odnosima širem krugu čitatelja približava mogućnost ulaska u svijet ove knjige. (...) Ibro Mulaomerović