Ilijada

Bitke, ubojstva, nasilje, mučenja, odrubljene glave, izdaje. Herojstva, oružje, strateški planovi, dobrovoljci, ultimatumi, objave. Iz neke dubine, za koju smo vjerovali da je dobro zapečaćena, čitav jedan užasan i sjajan instrumentarij koji je od pamtivijeka bio dio ratničkog čovječanstva. Da budem jasan, želio bih reći da je Ilijada ratna priča, ona je to u potpunosti: i da je stvorena kako bi opjevala ratničko čovječanstvo, i kako bi to učinila na jedan tako upečatljiv način da potraje vječno i dopre i do posljednjeg potomka, nastavljajući opjevavati uzvišenu ljepotu, i nezamjenjiv osjećaj, koji je nekada rat bio i uvijek će biti. U školi je, možda, tumače drugačije. Ali srž je ta. Ilijada je spomenik ratu. Ono što u Ilijadi začuđuje jest snaga, usudio bih se reći samilost, kojom su iskazani razlozi poraženih. To je priča koju su pisali pobjednici, pa ipak u našem sjećanju ostaju, ako ne i prije svega, ljudski likovi Trojanaca. Prijam, Hektor, Andromaha. Ovu nadljudsku sposobnost da netko bude glas čitavog čovječanstva, a ne samo sebe samoga, pronašao sam radeći na tekstu, i otkrivši da su Grci u Ilijadi, između redaka jednog spomenika ratu, iznijeli sjećanje na neslomljivu ljubav prema miru. Na prvi pogled, zaslijepljen sjajem oružja i junaka, to ne primjećujemo. Ali u odrazu tog blijeska, izranja jedna neočekivana Ilijada. Mislim na žensku stranu Ilijade. Često su žene te koje, bez okolišanja, izražavaju želju za mirom. Protjerane na margine borbe, utjelovljuju postojanu i gotovo potajnu pretpostavku jednog drukčijeg društva, oslobođenog ratne obaveze. Uvjerene su da se može živjeti drugačije i to otvoreno govore.