Hanka

Osluškujući fabulu života pjesnici svoje pjesme pletu poput finih krletki u kojima pjeva poneki, u riječi uhvaćeni trenutak, misao, želja... Ta vještina slikanja onoga što treperi, pulsira, bije ispod slike svijeta u kome živimo ne može se objasniti samo riječima. Kako sama pjesnikinja kaže: “Čini mi se da nije sve kako mi se čini“! Čitajući stihove u ovoj zbirci mnogo toga nam se učini poznatim, šum kiše, toplina zavičaja, zanos molitve, dubina majčinog pogleda...Sve smo to osluškivali i dodirivali mislima i u sopstvenom životu. Dok niže svoje stihove ona „koja je kišu pretekla“, poziva nas da je pratimo tamo gdje ništa nije zasijala sem „davnih, pitomih pogleda“ i mi, čitajući stranice između korica otkrivamo njezin ali i naš „sanjani svijet u luku krila iznad očiju“.