Filmofil

Horozovićevi odgovori i svjedočenja o sudbini ljudi u ratu, duboko su književna i sasvim psihološki motivirana. Dramu i tragediju likova u romanu, Horozović motivira pridirući duboko u duši i posmatrajući ih iz diskursa njihovih strasti (umjetnosti, filmske, lutkarsko - pozorišne), ali iz pozicije mržnje. Piščev angažman u svedočenju ratne tragedije mjeri se kvalitetom toga angažmana, odnosno psihološkom motivacijom neprijateljskih ličnosti, gdje se izbjegavaju moguće zamke zastranjivanja umjetnika kada se, po prirodi stvari, nađe na strani žrtve. Joksova mržnja, kojom se neprestano hrani kao uostalom i njegov narod, motivirana je u Filmofilu strahom za svoj život (na Zebanijin telefonski poziv poteže pištolj), unutarnjom dramom sumnjivog očinstva njegove kćerke Anastazije (sumnja da je njen stvarni otac Senko), i naslijeđenim komleksom prema Senki, kome pripada grad, po svojem kulturološko - duhovnom zasnovu i civilizacijskom nivou.