Fenomenologija percepcije

Radi se o tome da se opiše, a ne da se objasni i analizira. Taj prvi naputak koji je Husserl dao fenomenologiji, što počinje da bude jedna deskriptivna psihologija ili da se vraća samim stvarima, prije svega je opoziv znanosti. Ja nisam rezultat ili raskršće mnogostrukih kauzalnosti koje određuju moje tijelo ili moj psihizam, ne mogu sebe pomišljati kao običan objekt biologije, psihologije i sociologije, ne mogu se zatvoriti u univerzumu znanosti. Sve što znam o svijetu, čak pomoću znanosti, to znam polazeći od jednog svoga gledišta ili od iskušavanja svijeta bez kojega simboli znanosti ne bi mogli ništa reći. Sav univerzum znanosti konstruiran je na proživljenom svijetu pa - ako želimo strogo promisliti samu znanost, točno procijeniti njezin smisao i domet - treba najprije probuditi to iskustvo o svijetu, čiji je ona drugi izraz. Znanost nije imala niti ikad će imati isti smisao postojanja kao opaženi svijet, iz jednostavnog razloga što je ona samo njegovo određenje ili objašnjenje. Ja nisam samo živo biće pa čak ni čovjek, čak ni svijest sa svim osobinama što ih zoologija, socijalna anatomija ili induktivna psihologija priznaju ovim proizvodima prirode ili povijesti – moja eksistencija ne dolazi iz moje fizičke i društvene okoline, ona ide prema njima i podržava ih, jer ja sam taj koji čini da budu za mene (pa, dakle, da budu u jedinom smislu koji riječ može imati za mene)... Znanstveni pogledi prema kojima sam ja trenutak svijeta uvijek su naivni i licemjerni, jer oni podrazumijevaju (iako ga ne spominju) taj drugi pogled, onaj svijesti, u kojem se isprva jedan svijet raspoređuje oko mene i počinje opstojati za mene. Vratiti se samim stvarima znači vratiti se tome svijetu s obzirom na koji je svako znanstveno određenje abstraktno, znakovno i zavisno, poput geografije spram krajolika u kome smo najprije naučili što je šuma, livada ili rijeka. ... Svijet je tu prije svake analize koju bih mogao na njemu izvršiti pa bi bilo neprirodno izvoditi ga iz niza sinteza koje bi nanovo povezivale osjete, zatim perspektivne vidove objekta – dok su i jedno i drugo upravo proizvodi analize, pa ne moraju biti realizirani prije nje... Čovjek je u svijetu, on se spoznaje u svijetu. Kad se, napuštajući dogmatizam zdravog razuma ili dogmatizam znanosti, vraćam sebi, ne nailazim na žarište unutarnje istine, nego na subjekt predan svijetu. (...) Zato što smo skroz-naskroz odnos prema svijetu, za nas je jedini način da to opazimo obustavljanje toga kretanja, u odbijanju da u njemu sudjelujemo, ili, pak, u tome da ga stavimo izvan igre. Ne da bismo se odrekli izvjesnosti zdravog razuma i prirodnog stava – one su, naprotiv, stalna tema filosofije – nego zato što se one, upravo kao pretpostavka svake misli, podrazumijevaju same po sebi, pa prolaze nezapažene. I zato se moramo za trenutak od njih uzdržati kako bismo ih probudili i učinili da se pojave. ... Sav Husserlov nesporazum s njegovim tumačima, ... i napokon sa samim sobom dolazi odatle što, upravo zato da bismo svijet vidjeli i shvatili kao paradoks, valja prekinuti našu prisnost s njime, i što nas taj prekid može poučiti jedino o nemotiviranom izviranju svijeta. Najveća je pouka redukcije nemogućnost jedne potpune redukcije... Da smo absolutni duh, redukcija ne bi bila problematična. ... Najznamenitija je tekovina fenomenologije, nesumnjivo, to što je ona u svojem pojmu svijeta ili racionalnosti, spojila ekstremni subjektivizam i ekstremni objektivizam. Racionalnost je točno primjerena iskustvima u kojima se ona otkriva. Ima racionalnosti, to jest: perspektive se sijeku, percepcije se potvrđuju, pojavljuje se smisao. Ali ne treba da se on postavlja zasebno, pretvoren u absolutni Duh ili u svijet u realističkom smislu. Fenomenološki je svijet smisao koji transpararira presjecima mojih iskustava te presjecima mojih iskustava s iskustvima drugih, uzupčavanjem jednih u druge, on je, dakle, neodvojiv od subjektivnosti i intersubjektivnosti što tvore jedinstvo nastavljanjem mojih prošlih iskustava u mojim sadašnjim iskustvima, iskustva drugog u mojem. ... Fenomenologija, kao otkrivanje svijeta, počiva na samoj sebi, ili još, ona samu sebe zasniva. (Maurice Merleau-Ponty, Fenomenologija percepcije)