Talulin čopor

Talula Demetriju, bila si veoma... nevaljala.... djevojčica. Kad se mijenjam, mijenjam se brzo. Mjesec izvuče iz zemlje to što izvuče, i prožme me ludačkim uskoprcanim nestrpljenjem. Ta čarolija je tamnocrvena, nasilna, sabijena. Pluća mi se šire, prijete da se raspuknu sabijena uz rebra – ali to se nikad ne dogodi. Kičma mi se izduži u tri, četiri, pet grčeva, a kandže izbiju sve odjednom, kao ubrzani film nicanja mladica. Izobličena sam, rastrzana, uzburkana, zagušena – da bih zatim pohitala kroz slijepu obmanu do nevjerovatne moći. Mišićna i skeletna nepodesnost popravljena jednim neprimjetnim potezom. Peta se formira do kraja. Posljednji očnjak se probije. Lopatica kvrcne. Žena je sada vukodlak. I umire od gladi. Talula je poslednji živi vukodlak. I trudna je. Progonjena neprijateljima i gonjena nagonom da ubija, bježi u bespuća Aljaske da bi se porodila u tajnosti. Dok bude držala sina u naručju učiniće joj se da je njenim mukama konačno došao kraj… a zapravo, one tek počinju. Rastrzana osjećajem krivice i ispunjena bijesom, u nastojanju da zaštiti sina, Talula bježi od smrtonosnih sila među kojima je (kako se priča) i najstariji među vampirima. Šanse da preživi su neznatne, osim ako se ne ispostavi da su majčinska ljubav i instinkt da zaštiti dete najsmrtonosnija snaga od svih.