Detalji
Pančić je ispratio sve važnije fenomene i skandale ovdašnje književne scene. FAK i ono što se s FAK-om događalo opisao je faktografski vjernije i vjerodostojnije nego većina onih koji su se sličnim poslom pokušavali baviti u Hrvatskoj.
Čitajući hrvatsko, s pristojne razdaljine od Bajaginih 442 do Zagreba, Pančić je bio savršeno izoliran i distanciran od onoga što čini društveni, uglavnom psihosocijalni i skatološki, kontekst žive hrvatske književnosti.
Niti je znao što se o kojem piscu nad zagrebačkim pisoarima priča, niti ga je trebalo zanimati koju su trojicu ove sezone proglasili za najbolje suvremene prozaike, e samo da bi sjebali lanjsku trojicu, niti na koji način su jedni pisci uzurpirali medije na račun drugih, niti na koje su sve načine, pokraj lažnih muških veličina, zapostavljene i skrajnute sve te genijalne žive hrvatske spisateljice. Pančić je, srećom po sebe i po knjige koje čita, daleko da dalje ne može biti od onih koji tim knjigama čine prirodni okoliš.