Europsko poduzeće

Sve dok ne odeš vani, na Zapad, ni ne znaš u kako bijednom okruženju živiš. Ovim riječima, otprilike, većina ljudi opisuje urbanističko-tehnološki šok što nastane kada se nakon dugo vremena odvoje od bosanskohercegovačke stvarnosti na koju je oko odveć naviklo, i odu u zemlju u kojoj su stvari postavljene na svoje mjesto. Pod tim pritiskom je dr. Mile Sadžak, mladi bosanskohercegovački ekonomist, negdje u Njemačkoj i dalje po Evropskoj uniji, godinama skupljao građu za knjigu koja se potkraj prošle godine pojavila na bh. tržištu. Tom pritisku, pak, nije podlegao, pa se utoliko više njegova knjiga Europsko poduzeće može smatrati interesantnom studijom. On nije dao da ga zavaraju loši trendovi koje sa sobom nosi globalizacija kapitala i, kako sam kaže, velike tvornice masovne industrije 20. stoljeća, koje više sliče nestalima, anakronim dinosaurusima nego modernim gospodarskim pogonima. Proučavajući evropsko poduzetništvo i globalne ekonomske odnose, Sadžak je došao do zaključka kako je jedina alternativa u izgradnji tzv. humanog kapitalizma, kakvog su Nijemci već usvojili uvodeći sistem suupravljanja (mitbestimmung). Ko misli da je ovo neka žalopojka za samoupravljanjem, taj se grdno vara, ili je, u protivnom, spreman većinu firmi u Njemačkoj nazvati samoupravljačkim. E, pa izvolite! Kvaka je u kreiranju modela koji potiče produktivnost i istovremeno štiti socijalnu komponentu. U modernim nadzornim odborima uvijek sjedi predstavnik proizvođača, baška sindikati, koji, opet, imaju svoju ulogu. E, sad, gdje je Bosna u svemu ovome? Sadžak je na vrlo plastičan način, komparativnom metodom, poredio organizacione strukture malih i srednjih preduzeća iz Njemačke sa istim takvim preduzećima u Bosni. Svima koji baš nisu imali priliku vidjeti nešto slično, srdačno preporučujem da posebno obrate pažnju na ovo poglavlje koje na najbolji način pokazuje sve naše zablude. Na koncu, slijedi i ono najteže, što BiH još zadugo neće imati. Da bi jedno poduzeće uistinu bilo uspješno u novim uslovima, ono mora imati dobro okruženje, tvrdi autor. A okruženje, to bi otprilike bilo ono što danas u Evropskoj uniji s pravom zovu Acquis Communataire (zajednička postignuća, u najslobodnijem prijevodu) i što će BiH, ako bude htjela u Evropu, kad-tad morati usvojiti. Kome da se danas obrate bosanskohercegovačke kompanije koje žele sutra izvoziti u EU? Osim nekoliko entuzijasta, uglavnom nikome, jer BiH nema Euro-Info Centar, gdje bi se mogli dobiti podaci o zakonskoj regulativi za srednja, mala, velika i ina druga poduzeća u EU. I o tome Sadžak piše u svojoj knjizi. Napose, daleko od toga da je ova knjiga savršena. Ipak, ko god bude odlučio da pročita ovo štivo (studenti ekonomije ga ne bi trebali zaobići) neće sigurno zažaliti ni vremena ni novca.