Englesko u engleskoj umjetnosti

S obzirom na to da su, prema autorovu mišljenju, kao nijedan drugi europski narod stvorili, tako jadan kompleks manje vrijednosti o vlastitim estetskim sposobnostima, čini se da su Englezi namjerno čekali mjerodavan pogled izvana kako bi odgovorili na teško pitanje: jesu li oni uopće umjetnička nacija? I doista, u Nikolausu Pevsneru (1902-1983), njemačkom protestantu židovskoga podrijetla koji se u Englesku doselio nakon inauguracije nacističke vlasti u Njemačkoj, Englezi su dobili najpouzdanijega tumača vlastite umjetnosti. U njegovoj klasičnoj, antologijskoj studiji o engleskom u engleskoj umjetnosti u kojoj se povijest umjetnosti povezuje s geografijom umjetnosti, analiziraju se mehanizmi pomoću kojih politička tradicija, rasa, nacija i klima mogu oblikovati (nacionalnu) umjetnost. Stoga središtem njegovih opservacija postaju umjetnički procesi, pokreti i stilovi koji su nastali na engleskome tlu u međusobnim prožimanjima/antagonizmima između nacionalnoga karaktera i duha vremena, a u kojima Pevsner otkriva nestalne i ambivalentne, ali tipično engleske osobitosti u engleskoj likovnoj umjetnosti koja je, na neki način, hendikepirana postojanošću tradicionalnih engleskih osobina poput razumnosti, tolerancije i poštene igre. Zbog njih je, primjerice, engleska umjetnost vremenom izgubila na fanatizmu, ili barem na onom intezitetu koji jedino može iznijeti ono najveće u umjetnosti.