Dundo Maroje; Novela od Stanca

Ja Dugi Nos, negromant od velicijeh Indija, nazivani dobar dan, mirnu noć i pritilo godište svitlijem, uzmnožnijem dubrovačkijem vlastelom, a pozdravljam ovi stari puk: Ijudi-žene, stare mlade, velike i male, puk s kime mir stanom stoji a rat izdaleka gleda, rat poguba Ijucke naravi. Ja što jesu tri godine,1 ako se pomenujete, putujući po svijetu srjeća me dovede u ovi vaš čestiti grad, i od moje negroniancije ukazah vam što umjeli. Scijenim da nijeste zaboravili kako vam Placu, tu gdje sjedite, u čas glavom ovamo obrnuh i ukazah prid očima, a na njoj bijehote; i opet ju stvorih u zelenu dubravu, od šta plakijer imaste; i zahvaliste mi, i platu imah, što katance stavih na njeke zle jezike koji za zlo imaju ono što im se za dobro čini. Sad, budući me vjetar opeta k vami dognao srjećom vašom u ovo brijeme od poklad, odlučio sam ne proć tako da vas kojomgodi lijepom stvari ne obeselim. Ma prije neg vam što od moje negroniancije ukazem, hoću vam odkrit jedan sekret koji došle od ovizijeh strana nijedan čovjek ni mudar ni triš mudar nije znao, od šta se su skule od mudaraca vazda veoma čudile i veoma napastovale, - sekret dostojan da ga vi znate, plemeniti i vrijedni Dubrovčani...