Detalji
„Miris kiše na Balkanu, Cvat lipe na Balkanu, Smiraj dana na Balkanu, natkrilili su - Duhovi nad Balkanom. Jedna od najpopularnijih i najtraženijih trilogija u književnosti poslednje decenije (fenomen je utoliko zanimljiviji što je trilogija koliko srpska toliko jevrejska, sefardska) dobija svoj neočekivani finale: okončava se tetraloški, oneobičeno, fantazmagorično, onostrano, zatvarajući krug ne samo balkanske epopeje mnoštva romansijerskih junaka, već i sudbinski krug naciona prognanog iz Španije pre pola milenijuma.
Gordana Kuić je, kao pisac, sazrijevala zajedno sa svojim djelom, koje je započela kao dug sebi, svojoj porodici, narodu svog porijekla. Kada je ispripovijedala ono što je znala, otvorio se pred njom nepregledan prostor onoga što sluti, nazire, mašta i priziva, iz prošlosti i budućnosti. Zato je glavni junak Duhova nad Balkanom, Huan Garsija de Olivares, lik koji se kroz trilogiju pomaljao kao sjenka, san, igra, nesvjesno i podsvjesno priviđenje, da bi u romansijerskoj završnici bio ključ za razumijevanje prošlosti i spisateljičin alter ego u upravljanju budućnošću.
Duhovi nad Balkanom su jedna smiješna i tužna, raspusna i kontrolisana umjetnička igra, prepuna prepoznatljivih zakona sadašnjosti koja jeste prizvala valjda sve duhove svoje bremenite prošlosti, ali možda baš tako i zato umogostručila svoju odgovornost i neizvjesnost nad budućim.