Dug put do dna

...A što sam učinio? Profućkao sam svoj život. Doslovno. No dobro, ne baš doslovno doslovno. Nisam, ono, fućkajući od veselja rastavio svoj život na dijelove i rasuo ih na sve strane, i tako dalje i tako bliže. No osjećao sam se kao da sam profućkao život onako kako ljudi obično profućkaju novac. Imao sam život, život ispunjen suprugom i djecom i poslovima i svim ostalim što obično ide uz to, ali sam ga ipak nekako uspio zagubiti. Ustvari ne, to zapravo nije istina. Znao sam ja tačno gdje mi je život, upravo onako kao što znate kamo nestaje vaš novac dok ga profućkavate. Uopšte ga nisam zagubio. Spiskao sam ga. Spiskao sam i djecu i posao i suprugu na tinejdžerke i noćne klubove: sve su te stvari imale svoju cijenu, a ja sam je razdragano plaćao, sve dok jednoga dana mog života odjednom više nije bilo. Za čim bih trebao žaliti? Budući da je bilo Silvestrovo, imao sam osjećaj da bih se morao oprostiti tek s nekakvim mutnim oblikom svijesti i poluučinkovitim probavnim traktom - sa svim nužnim preduvjetima života, izvan svake sumnje, ali bez pravoga sadržaja. Nisam se čak osjećao ni osobito žalosno. Tek jako glupo i jako ljuto...