Druge boje - Eseji i jedna priča

Pišem zato što mi to spontano dolazi! Pišem zato što ne mogu da radim običan posao kao drugi. Pišem da bi se pisale knjige kao što ih ja pišem i da ih čitam. Pišem zato što se strašno ljutim na sve vas, na svakoga. Pišem zato što mi se mnogo dopada da po cijeli dan sjedim i pišem. Pišem zato što mogu da se pomirim sa stvarnošću jedino ako je promjenim. Pišem da čitav svijet sazna kakav smo život živjeli i živimo – ja, drugi, svi mi u Istanbulu, u Turskoj. Pišem zato što volim miris papira, pera, mastila. Pišem zato što više od svega vjerujem literaturi i umjetnosti romana. Pišem zato što je to navika i strast. Pišem zato što se plašim da budem zaboravljen. Pišem zato što mi se sviđa slava i zanimanje koje to donosi. Pišem da bih ostao sâm. Pišem da bih možda razumio zašto se toliko ljutim na sve vas i svakoga. Pišem zato što mi se sviđa da me čitaju. Pišem da bih najzad završio taj roman, ovaj tekst, tu stranicu koju sam jednom započeo. Pišem zato što to svi od mene očekuju. Pišem zato što djetinjasto vjerujem u vječnost biblioteka i to da će mi knjige stajati na policama. Pišem zato što je život, svijet, sve oko nas toliko lijepo i zadivljujuće da je to nevjerovatno. Pišem zato što je zabavno u riječi pretočiti svu tu ljepotu i bogatstvo života. Pišem ne da bih pričao priču, već da bih je stvorio. Pišem da bih se oslobodio osjećanja da postoji neko mjesto u koje uvijek treba ići i u koje nikako ne mogu da odem – kao u snu. Pišem zato što nikako ne mogu da budem srećan. Pišem da bih bio srećan.