Detalji
Tren ranog dvadeset i prvog stoljeća u kojem Mile Stojić u vremeplovnom retrovizoru priziva Rilkea jeste postapokaliptičan. Nije više svaki anđeo strašan već - svaki čovjek. Rilke slijedi Parke. Stojić hoda kroz razvaline. Živim svoje posljednje dane, kaže pjesnik. Slutnja smrti? I da i ne. Vrijeme je posljednje, u njega su se smjestili naši dani.
Pjesma Rilke je paradigmatična, ona je na početku knjige, ali na kraju svih napora da pjevanje bude bitna tačka presjeka dobrog, lijepog i uzvišenog. Tastatura je okovana ledom. O pobjedi ko govori. Preživjeti sve je.
I novotestamenti motivi u zbirci govore o vremenu kada se zlo već desilo, kada je Isus već razapet. Više se ništa ne može učiniti. Osim okrenuti glavu pred stradanjem, kao Isusov magarac, ili pokajati se i objesiti se kao Juda. U Stojićevom pjesničkom osvrtu na dva milenijuma hrišćanstva. No, ništa od svega toga neće pomoći. Pjesnikov Isus kaže: Žao mi je ljudi. Ali bojim se da za njih spasa nema.
Religija nije spas. Ni nauka. Jer, znanstveno je dokazano, da se knjige u kojima su tiskane naše pjesme same od sebe raspadnu za četiri stoljeća, krenu za nama u prah. Posmrtno ljubav živi u pjesmama, posmrtno sijaju zvijezde.