Oblak u žutom kaputu

Visoko, visoko među oblacima, dok se hrabro pripremao za skok, jednom je padobrancu kroz okno zrakoplova ispao nov, žut kaput. Topao kao sunce, žući od najzrelijeg limuna, kaput se u svojoj novoj slobodi raskrilio nebom, šepurio se i plesao, kovitlao i treperio te uzdizao i padao jedreći zračnim strujama kao iskusan letač. I tko zna koliko bi potrajao njegov let da se slučajno nije nasukao na oblačak koji se našao u blizini. U jednoj je kućici jedna mama ušuškala u krevet svoju djevojčicu, tiho zatvorila vrata sobe, zamotala se u gusti, plavi šal i brzo se prihvatila posla da do jutra stigne sašiti novi kaput od stare vunene odjeće. Bez tople odjeće zimi se teško s veseljem ide u školu. Bit će to veliko iznenađenje za njezinu Vanju. Dok je provlačila konac kroz gustu tkaninu, nije ni primijetila da ju kroz prozor, visoko s neba, gleda maleni oblak u žutom kaputu… Oblak u žutom kaputu priča je o čudesnosti i ljudskosti, o beznađu i nadi, životu na nebu i životu na zemlji, o toplini i hladnoći te o težini i lakoći. Dirljiva i atmosferična, ova priča budi u nama mnoga pitanja. Je li sve što nam se događa samo splet slučajnosti ili postoji neki nevidljivi, izvanredni plan po kojem nam u život dolazi točno ono što trebamo i zaslužujemo? Jesmo li otvoreni primiti u svoj život iznenađujuće i neočekivane nagrade te uživati u njihovoj čudesnosti? Možemo li se žrtvovati za ono što nam je važno? Možemo li osjetiti istinsku zahvalnost za ono što već imamo? Možemo, ako su nam misli lagane kao oblak, namjere snažne kao vjetar, a srce poput žutoga kaputa − toplo kao sunce, žuće od najzrelijeg limuna.