Detalji
Uprkos barutnim činjenicama, trešnje su tih godina rodile kao da su ih anđeli sadili i nikakva verbalna artiljerija zabrinutih roditelja nije mogla da spreči Velimira, Duška, Davora, Dražena i mene da ne krenemo put tuđih bašta. Dunav je, govorili su stariji, nosio miris rata na svojim talasima, ali sve što smo mi osećali bejaše miris ulovljenih štuka i šarana.
Nebo je, podobno vremenu, bilo krvavocrveno, ali je za nas i dalje bilo samo beskrajno prostranstvo, prostor koji je živeo daleko, daleko od nas. I ulice su bile samo komad ravnomerno raspoređenog betona, zalud su namćoraste babe vikale da su tuda prošli, eto, nema ni sat vremena, baš pred leganje živine, zlokobni tenkovi.