Dada i nadrealizam

Svako ponešto zna o dadaizmu i nadrealizmu. Dada, nastala 1916, a iščezla početkom naredne decenije, bila je međunarodni umjetnički pokret koji je nastojao da preokrene tradicionalna buržoaska shvatanja umjetnosti. Često je bio anti-umjetnički i to na izazivački način. Štaviše, njegovi predstavnici, Marcel Duchamp, Francis Picabia, Tristan Tzara, Hans Arp, Kurt Schwitters i Raoul Hausmann, svojom su se sklonošću ka paradoksima i drskošću suprotstavili pomahnitalom svijetu upravo u vrijeme dok je Veliki rat bjesnio u Evropi. Nadrealizam, umjetniški nasljednik dade, zvanišno je nastao 1924. i gotovo da se posvuda rasprostranio prije no što će nestati, kasnih četrdesetih. Smatrajući da je šovjekova priroda u bîti iracionalna, umjetnici nadrealisti Max Ernst, Salvador Dali, Joan Miro i André Masson, održavali su, da tako kažemo, često burnu ljubavnu vezu sa psihoanalizom, odlučni da ispitaju tajne ljudske svijesti. Za mnoge, dada i nadrealizam ne predstavljaju toliko pokrete u historiji umjetnosti XX stoljeća koliko sâmo otjelotvorenje ”moderne umjetnosti”. Na dadu se gleda kao na ikonoklastiški i borben pokret, dok je nadrealizam slišno anti-buržoaski po duhu, ali dublje uronjen u bizarno. Ali zašto dada i nadrealizam? Zašto oni skupa? Iako su dva zasebna pokreta, oni često zajedno djeluju. Historičari umjetnosti obično tvrde da je dada ”utrla put” nadrealizmu, mada se to zaista desilo samo u jednom dadaističkom središtu, u Parizu. U ovoj će se knjizi čitava ta povijest još jednom ispričati, ali će ovi pokreti biti predstavljeni jasno odijeljeni, tako da se mogu međusobno sučeliti. Dadaizam je, tako, često uživao u haosu svijeta i razmrvljenosti modernog života, dok je nadrealizam bio više obnoviteljski, te je pokušavao stvoriti modernu mitologiju, a savremenog muškarca i ženu vratiti u dodir sa silama nesvjesnog. Te su razlike veoma bitne, a cilj autora je bio da ih što življe i vjernije predstavi.