Dostavljamo i u SAD!

Cijena dostave | Vrste plaćanja

+387 35 225 027

point@knjiga.ba

Dobrodošli!

Molimo prijavite se ili napravite svoj profil!

Slika knjizicaProizvoda u bazi

26.282

Facebook slicica

Katalog

Čudo u Poskokovoj Dragi

Čudo u Poskokovoj Dragi

Kliknite dva puta da vidite sliku u normalnoj rezoluciji

Zoom Out
Zoom In

Više slika

Pisac: Ante Tomić


ISBN:

978-86-83897-88-9

Ilustracija:

Ne

Izdavač:

Dostupnost:

do 14 dana

Šifra:

K5886

Broj strana:

215

Težina:

341 g

Cijena:

Dostupnost: Na stanju

22,00 KM
do 14 dana

Kategorije:

Sadržaj:

Čudo u Poskokovoj Dragi je četvrti i do sada najbolji roman iz majstorske radionice Ante Tomića. Pun urnebesnih dijaloga, neočekivanih preokreta i filmskih situacija, napisan zrelom spisateljskom rukom odličnog poznavaoca ljudi o kojima piše. Ante Tomić pre svega voli svoje likove, čak i onda kada im se blago podsmeva. Beskrajno duhovit i odlično napisan, ovaj roman drži pažnju i čita se u jednom dahu, tako da ga preporučujemo svima koji vole kvalitetno napisanu humorističku literaturu.

Prvo poglavlje

razvezuje o desecima recepata za pripremanje pure, pogreškama u pranju šarene odjeće i juhi iz pepeljare. dvojicu umalo ubiju, a jedan se poželi oženiti i ne znaš koga bi više žalio

Visoko u brdima je Poskokova Draga. Teško biste je sami našli, skrivena je, zaštićena kao tvrđava, samo s jednim pristupnim putem kroz vijugavi klanac što se iza jednog zavoja neočekivano širi u maleno kraško polje, a onda, samo dvjestotinjak metara dalje, zatvara visokom, gotovo okomitom liticom. Tu na kamenitoj, suncem rijetko obasjanoj zemlji nekoliko je njiva posijanih djetelinom, nekoliko redova krumpira i slanutka, dvije gredice luka s mukom otete divljini drače, jasena i graba. Narančasti cvjetovi tikava žare se na komadiću krčevine ograđene suhozidom.

Uz rub polja, pod liticom, skutrilo se selo, desetak nenastanjenih, ruševnih i zaraslih kamenih kuća i niskih štala razbijenih crepova i, usred te pustoši, kočoperna bijela dvokatnica Joze Poskoka, jedinoga koji je sa sinovima ostao živjeti tu, na postojbini svoga rasutog plemena. Odavno su se Poskoci raselili, skućili u dalekim gradovima, zaposlili, školovali djecu, zaboravili i zavičaj i svoju vijekovima dugu odmetničku povijest.

Bili su to ponosni, nepokorni ljudi, hajduci i šverceri što su maskirani ovčjim kožama iskakali iz stada i kratkim, zakrivljenim noževima klali redom, turske poreznike, austrijske geometre, jugoslavenske žandare, milicajce i poštare. U crkvenim ljetopisima prilježno su zabilježene mnoge zgode da je neki državni službenik precijenio vlastiti autoritet pa se drznuo doći u Poskokovu Dragu, a onda ga dugo, dugo nitko ne bi ni čuo ni vidio. Čobani bi ga danima poslije našli u kakvom jarku, oglodana od zvijeri. Prepoznali bi ga tek po zlatom vezenoj uniformi koju je siromah za života oholo nosio.

Ali, to je sada davna povijest. Narod je otišao, prihvatio gradska pravila i običaje i u njemu je sasvim isprana ona divlja i buntovnička narav zbog koje se u davnini ime Poskoka spominjalo samo opreznim šapatom, uz neizbježnu kletvu. Ostao je samo Jozo, na užas njegove supruge, od lani pokojne Zore.

Dok je još mislila da bi od toga moglo biti koristi, Zora je Jozu preklinjala da s djecom pobjegnu iz kamenjara, od brdske čamotinje, dubokog, neproničnog mraka zimskih noći, kad samo zbog udaljenog vučjeg zavijanja znaš da još nisi umro i ležiš u ledenom grobu. Molila ga je da se presele negdje gdje je svjetlo i čuje se ljudski žamor, smijeh, muzika, možda čak negdje uz more, da žive s drugima, kraj dućana, gostionice, pošte, ambulante i škole, da imaju telefon i tekuću vodu.

Lašnje će nan bit, Jozo, šaptala je molećivo žena u gluhu uru, gurkajući ga nogom u postelji.
Ajde đavlu! otpovrnuo bi on i okrenuo joj stražnjicu.
Da oden doli, došli bi da registriran auto.
Pa svi registriraju auto. Taki je red, čoviče božji.
E, ja neću! šta se koga tiče šta ja iman i šta neman.

Zora je jecavo uzdahnula, a suze bi joj se zakotrljale niz obraze. Plakala je i cvilila tako možda i cijelo prvo desetljeće njihova braka, a onda su joj suze presušile. Odjednom je ušutjela i nikada više nije razgovarala s mužem. Mučeći mu je lijevala juhu u tanjur i popravljala ovratnik košulje, lijegali bi bez riječi u bračnu postelju i ustajali a da ni dobro jutro jedno drugome ne bi kazali. Čak i one stvari radili su u savršenoj tišini. I tako više od trideset godina. Kao da se Gospi zavjetovala, Zora je šutjela sve dok joj nije došao smrtni čas, kada je zadnji put nježno pogledala svoga životnog suputnika i slabašno šapnula:

Govno jedno.

  • Izdanje: 1
  • Godina: 2010
  • Jezik: Srpski jezik
  • Vrsta uveza: Meki uvez
  • Pismo: Latinica
  • Veličina: 145x200
  • Zemlja porijekla: Srbija
  • Stanje: Nova

Detalji

Čudo u Poskokovoj Dragi je četvrti i do sada najbolji roman iz majstorske radionice Ante Tomića. Pun urnebesnih dijaloga, neočekivanih preokreta i filmskih situacija, napisan zrelom spisateljskom rukom odličnog poznavaoca ljudi o kojima piše. Ante Tomić pre svega voli svoje likove, čak i onda kada im se blago podsmeva. Beskrajno duhovit i odlično napisan, ovaj roman drži pažnju i čita se u jednom dahu, tako da ga preporučujemo svima koji vole kvalitetno napisanu humorističku literaturu. Prvo poglavlje razvezuje o desecima recepata za pripremanje pure, pogreškama u pranju šarene odjeće i juhi iz pepeljare. dvojicu umalo ubiju, a jedan se poželi oženiti i ne znaš koga bi više žalio Visoko u brdima je Poskokova Draga. Teško biste je sami našli, skrivena je, zaštićena kao tvrđava, samo s jednim pristupnim putem kroz vijugavi klanac što se iza jednog zavoja neočekivano širi u maleno kraško polje, a onda, samo dvjestotinjak metara dalje, zatvara visokom, gotovo okomitom liticom. Tu na kamenitoj, suncem rijetko obasjanoj zemlji nekoliko je njiva posijanih djetelinom, nekoliko redova krumpira i slanutka, dvije gredice luka s mukom otete divljini drače, jasena i graba. Narančasti cvjetovi tikava žare se na komadiću krčevine ograđene suhozidom. Uz rub polja, pod liticom, skutrilo se selo, desetak nenastanjenih, ruševnih i zaraslih kamenih kuća i niskih štala razbijenih crepova i, usred te pustoši, kočoperna bijela dvokatnica Joze Poskoka, jedinoga koji je sa sinovima ostao živjeti tu, na postojbini svoga rasutog plemena. Odavno su se Poskoci raselili, skućili u dalekim gradovima, zaposlili, školovali djecu, zaboravili i zavičaj i svoju vijekovima dugu odmetničku povijest. Bili su to ponosni, nepokorni ljudi, hajduci i šverceri što su maskirani ovčjim kožama iskakali iz stada i kratkim, zakrivljenim noževima klali redom, turske poreznike, austrijske geometre, jugoslavenske žandare, milicajce i poštare. U crkvenim ljetopisima prilježno su zabilježene mnoge zgode da je neki državni službenik precijenio vlastiti autoritet pa se drznuo doći u Poskokovu Dragu, a onda ga dugo, dugo nitko ne bi ni čuo ni vidio. Čobani bi ga danima poslije našli u kakvom jarku, oglodana od zvijeri. Prepoznali bi ga tek po zlatom vezenoj uniformi koju je siromah za života oholo nosio. Ali, to je sada davna povijest. Narod je otišao, prihvatio gradska pravila i običaje i u njemu je sasvim isprana ona divlja i buntovnička narav zbog koje se u davnini ime Poskoka spominjalo samo opreznim šapatom, uz neizbježnu kletvu. Ostao je samo Jozo, na užas njegove supruge, od lani pokojne Zore. Dok je još mislila da bi od toga moglo biti koristi, Zora je Jozu preklinjala da s djecom pobjegnu iz kamenjara, od brdske čamotinje, dubokog, neproničnog mraka zimskih noći, kad samo zbog udaljenog vučjeg zavijanja znaš da još nisi umro i ležiš u ledenom grobu. Molila ga je da se presele negdje gdje je svjetlo i čuje se ljudski žamor, smijeh, muzika, možda čak negdje uz more, da žive s drugima, kraj dućana, gostionice, pošte, ambulante i škole, da imaju telefon i tekuću vodu. Lašnje će nan bit, Jozo, šaptala je molećivo žena u gluhu uru, gurkajući ga nogom u postelji. Ajde đavlu! otpovrnuo bi on i okrenuo joj stražnjicu. Da oden doli, došli bi da registriran auto. Pa svi registriraju auto. Taki je red, čoviče božji. E, ja neću! šta se koga tiče šta ja iman i šta neman. Zora je jecavo uzdahnula, a suze bi joj se zakotrljale niz obraze. Plakala je i cvilila tako možda i cijelo prvo desetljeće njihova braka, a onda su joj suze presušile. Odjednom je ušutjela i nikada više nije razgovarala s mužem. Mučeći mu je lijevala juhu u tanjur i popravljala ovratnik košulje, lijegali bi bez riječi u bračnu postelju i ustajali a da ni dobro jutro jedno drugome ne bi kazali. Čak i one stvari radili su u savršenoj tišini. I tako više od trideset godina. Kao da se Gospi zavjetovala, Zora je šutjela sve dok joj nije došao smrtni čas, kada je zadnji put nježno pogledala svoga životnog suputnika i slabašno šapnula: Govno jedno.

Dodatne informacije

Izdavač Rende
Preporuka Ne

Tagovi Proizvoda

Koristite razmak za odvajanje oznaka. Koristite jednostruke navodnike (') za fraze

Moja korpa

Nemate proizvoda u svojoj Korpi.

Reklama

Newsletter