Čudo od djeteta

Advan Hozić: Čudo od djeteta, lektira za četvrti razred. Naravno da ne treba raspravljati o tome da li je teže pisati o tužnim ili veselim događajima. Čitaoca to jednostavno ne zanima njega samo zanima dobra knjiga. I to je jedini pravi kriterij. Ali, ipak, još je Tolstoj rekao, otprilike: Svi srećni ljudi liče jedan na drugog, a svako je nesrećan na svoj način. Stvarno je tako, i nije čudo što je tako, jer tuga je vrlo jako osjećanje i sigurno je da žestoko zaokuplja i pisca i čitaoca. Ali, šta je s radošću? Šta je sa smijehom? Zašto je tako malo dobrih komičara, tako malo književnih djela uz koja se slatko nasmijemo? Izgleda da je teško nasmijati ljude, a sigurno je da je smijeh ljepši od tuge. Teško je nasmijati ljude, kao što je teško sita ugostiti, kako nam kaže narodna poslovica. Samo što nije isto nasmijati i ugostiti! Ljudi nikad nisu siti humora i dobrog raspoloženja - naprotiv! Svi smo gladni veselja i smijeha. Nema dileme da smo se uz humor Branka Ćopića vrlo lijepo osjećali, all kako dalje stoje stvari? Ko je od pisaca nastavio tim putem? Malo ih je, a humor je u našoj književnosti zastupljen samo mjestimično. Sa Advanom Hozićem nije tako. Gotovo sve njegove priče su prožete humorom. Humor je ona zlatna nit koja oplemenjuje većinu njegovih priča. On kao da život vidi samo sa one vedrije strane. Ako se neki oblačak tuge i nadnese nad njegove junake, to je više onako, i služi samo da bi se još jače istakla vedrina koje ima svuda oko nas (samo je treba vidjeti!) i kojoj čovjek prirodno teži.